Kontinuitet i razvoj tradicijskog glazbovanja na primjeru tradicijskih glazbala dalmatinskog zaleđa

Svirale su dvocijevne sviraljke tipa flaute s rupicama, poznate i pod nazivima dvojnice, dvogrle, duplice, dvojke, vidulice. Izrađene su od jednog komada drva (javora, šljive, klena, bazge i drugih) i obično bogato ukrašene različitim tehnikama obrade drva (reljefnim rezbarenjem, rovašenjem, urezivanjem, bocanjem ili paljenjem iglom). Na starijem obliku ovog glazbala jedna je sviraljka sa šest rupica, dok je druga bez rupica, pa njezin ton otegnuto bruji kao bordun (6:1). Noviji su oblici svirala dvoglasni s rasporedom rupica 4:3 ili 5:4.

Diple su dvocijevne sviraljke s jednostrukim jezičkom tipa klarineta (s mijehom ili bez njega). Pisak je zaštićen drvenim lijevkom (kutle, kutao) na koji se po potrebi može vezati i mješina od životinjske kože (miješnice, mih, mijeh). Drvena se prebiraljka izrađuje u različitim kombinacijama: od najstarijeg jednoglasnog oblika (6:0) do dvoglasnih kombinacija (6:6, 6:2, 6:3). Svira se prekrivanjem, otvaranjem i poluotvaranjem rupica trima srednjim prstima obje ruke. Sviranje dipli bez mješine vrlo je naporno i zahtijeva posebnu tehniku cirkularnog disanja (sviranje na priduške) (usp. Ćaleta 2000).

Na području dalmatinskog zaleđa navedena su glazbala prisutna već stoljećima, a i danas zaokupljaju pozornost svirača, izrađivača i istraživača tradicijske glazbe. Upravo me kontinuitet njihove prisutnosti ponukao da njihovu današnju ulogu usporednim s onom u prošlosti, oslanjajući se pritom na povijesne izvore, s jedne strane, i vlastita višegodišnja terenska istraživanja dalmatinskog zaleđa, s druge strane.

Povijesni nam izvori pokazuju da ova glazbala u prošlosti nisu bila vezana isključivo uz dalmatinsko zaleđe. Do današnjeg se doba u najvećoj mjeri smanjila rasprostranjenost gusala. Još u 19. stoljeću one su bile glazbalo putujućih, čestoput slijepih glazbenika i prosjaka u Slavoniji i u Srijemu (Franjo Kuhač donosi podatak o školi za guslare, tzv. "sljepačkoj akademiji" u Irigu (Srijem), koja je djelovala do 1780. godine (Kuhač 1877: 14), koji su obilazili sela, sajmove i proštenja, a u prvim desetljećima 20. stoljeća one su zauzimale vidljivo mjesto u gotovo svakoj kući po dalmatinskim otocima i priobalju (usp. Murko 1951, Stepanov 1966, Bezić 1967-68)). Danas je, međutim, na ovim područjima teško pronaći već i pojedine primjerke gusala, a kamoli svirače na njima (Zanimljiva je u tom smislu činjenica da velik broj gusala iz zbirke Etnografskog muzeja u Zagrebu - koje su prikupili Franjo Kuhač, a potom i Božidar Širola - potječe s otoka Hvara i Korčule. U današnje bi doba bilo pravo čudo pronaći na tim otocima gusle i čuti njihovu svirku). Tzv. dinarska kulturna zona, kojoj pripada i dalmatinsko zaleđe, ostala je do današnjeg doba jedinim područjem rasprostranjenosti gusala i guslarske svirke.

Ponešto je drukčija situacija sa sviralama i diplama. Svirale su i danas zastupljene na području Istre, središnje, sjeverne i istočne Hrvatske, no njihova se prisutnost odnosi uglavnom na nastupe brojnih organiziranih folklornih skupina. Glazbala koja su konstrukcijski istovjetna diplama - mih, misnice, mišćić - opstala su do današnjeg doba na dalmatinskim otocima (od Korčule do Cresa) i u Istri.

Koji su, dakle, razlozi da su svirale, diple i gusle ostale dijelom žive glazbene prakse dalmatinskog zaleđa? Sve do sredine 20. stoljeća življenje je na ovome području bilo snažno obilježeno ekstenzivnim stočarstvom i "plemenskim" uređenjem zajednice (usp. Tomašić 1937), što se stoljećima prenosilo s generacije na generaciju, jednako kao i glazbena praksa. U glazbi, koja se u ovim krajevima definira terminima sviranje i pivanje, može se osjetiti mentalitet i duh ovog naroda. Dominira pjevanje, koje je redovito glasno i snažno. I u muškaraca i u žena se cijene ekstremni glasovi, koji svojom čvrstinom impresioniraju slušatelje; tko može duže, tko može jače, čvršće i razigranije vrijednosti su po kojima se pojedinci ističu i pamte. Iste su vrijednosti prisutne i u sviranju. Svirka na guslama, sviralama i diplama temelji se na neraskidivoj vezi između tradicijskog pjevanja i sviranja. Netemperirano je dvoglasje osnovica i pjevanja i sviranja. U svirala i dipli riječ je o sviranju dviju cijevi, dvostruke prebiraljke, što rezultira dvjema dionicama. Svirka na diplama podsjećana pjevanje dominantnih glazbenih žanrova poput ojkavice, rere i gange. Postoji čvrsta korelacija između tesiture glasa i opsega glazbala. Slično tomu, svirku na sviralama odlikuju netemperirano dvoglasje, raznovrsni kratki motivi i čvrste složene ritamske figure (Zanimljiv opis svirke svirala (dvojki, dvojnica) donosi Ludvik Kuba: "Motivić skoči, nekoliko se puta povrati i promjeni, a onda iščezne kao lakardijaš i makne se drugome" (Kuba 1899: 32)). Isti ili slični motivi javljaju se u svirci svih triju glazbala (dipli, svirala i gusli) i svi se temelje na istim načelima variranja i improviziranja.

Povezanost pjevanja i sviranja naizraženija je u guslarskoj praksi jer dvoglasje tvore pjevačev glas i svirka glazbala. Rijetkokad naime guslarskoj svirci nije pridruženo pjevanje. To se javlja samo u interludijima, uvodnom i završnom dijelu guslarskih pjesama, koji se slobodno improviziraju na guslama. Pjevanje je guslara prilagođeno visokom registru tonskog opsega gusala. Visoki je registar ujedno i jedini cijenjeni registar muškog pjevanja u dalmatinskom zaleđu.

Svirači tradicijskih glazbala

Za život su jednog glazbala presudni, dakako, njegovi svirači. O njima je ovisio opstanak određenog glazbala, ali i razvoj skupnog glazbovanja, oblikovanje glazbenih sastava, uvođenje novih glazbala i potiskivanje starih. Kod solističkih je glazbala uloga svirača još i važnija, a upravo je o tomu riječ u primjerima glazbala iz dalmatinskog zaleđa.

Uloga guslara-svirača i pjevača, primjer je koji na najbolji način ocrtava ulogu svirača tradicijskog glazbala. U načelu, guslari su nadareni pojedinci (često i izrađivači svojih glazbala) koji imaju sposobnost pamćenja dugih pripovjednih pjesama, kao i improviziranja novih deseteračkih tekstova. I danas, jednako kao i u prošlosti, guslari većinom nisu bili anonimni. Njihova se imena pamte poput stihova koje svojim izvedbama prenose. Imena Mile Krajine, Željka Šimića, Dane Jurića, Zlatka Glavinića poznata su u narodu jednako kao i imena fra Andrije Kačića-Miošića, Bože Domnjaka, Bože Baničevića ili Anselma Klarića iz prethodnih razdoblja (Franjo Kuhač u svojoj studiji "Prilog za povjest glazbe južnoslovljenske" navodi čitav niz poznatih guslara svojeg doba (Kuhač 1877:15). Većina ih je bila s područja Slavonije i Srijema).Uspoređujući današnje guslare s opisima guslara iz bliže i dalje prošlosti moguće je primjetiti da su se pojedine značajke zadržale, ali i da se javljaju novine koje donosi svaka nova generacija.

Jerko Bezić u svojoj studiji "Muzički folklor Sinjske krajine" navodi da se među brojnim pjevačima uz gusle ističu "vještiji, sposobniji, stoga i poznatiji guslari. Izvrsni pjevači i svirači dobro poznaju stare dugačke junačke pjesme. Neke tekstove tih pjesama naučili su i iz štampanih pjesmarica. Vole pjevati također i šaljive pjesme rugalice. Znaju i novije pjesme, ponekad ih i sami sastavljaju. Oni vještiji i poznatiji nastupaju i na različitim javnim priredbama i proslavama" (Bezić 1967-68: 188). U daljnjem tekstu ističe da usprkos činjenici da "takvi guslari relativno često sviraju, nisu to profesionalni pjevači uz gusle i redovito ne primaju nikakve plaće za svoje izvedbe" (ibid.). Nasuprot njima Bezić smješta manje vješte guslare, koji također često i rado pjevaju uz gusle, ali uglavnom samo za uži krug svoje obitelji, rodbine i prijatelja. Tehnika izvođenja im je skromnija, a repertoar pjesama manji od onoga vještih guslara (ibid.) (Usp. i Širolin izvrstan opis guslarske prakse tijekom tridesetih godina prošlog stoljeća (Širola 1940: 124)).

Bezićevi su tipovi guslara prisutni i u današnjoj praksi. No, u cjelini je njihov broj manji, a promijenio se i omjer spomenutih dvaju tipova guslara: sve je manje onih kojima je guslarska svirka tek osobnom ili obiteljskom razonodom, a sve više onih koji javno nastupaju, kojima je nastup pred publikom razlogom sviranja gusala.

S obzirom na pojedine dimenzije identiteta guslara, Bezićeva se zapažanja podudaraju sa zapažanjima Matije Murka u prvim desetljećima prošlog stoljeća. Murko pronalazi guslare među osobama različitih staleža i različite dobi, a spominje i profesionalizam guslara, koji se razvio nakon Prvoga svjetskog rata u sklopu promidžbe epskog pjevanja (Ističe kako "nema staleža koji ne bi bio zastupljen - zemljoradnik, težak, ratar, seljak, posjednik, ekonom" (Murko 1951: 57) te kako je u Dalmaciji vidio "gusliti i dijete kojemu još nisu bile ni tri godine, iako ih najviše pjeva u muževnom dobu te razmjerno velik broj starijih" (ibid.: 62). Novi se profesionalizam razvio osobito putem pjevačkih natjecanja, ali je zanimanje za putujuće pjevače bilo kratkog vijeka (ibid.: 70)). U prošlosti je među guslarima bilo i fratara i drugih obrazovanih i poznatih ljudi rođenih u ovim krajevima (npr. Ivan Meštrović ili fra Lujo Marun), ali je usprkos tomu stereotip o njima podrazumijevao njihovu nepismenost. Današnji su guslari pismeni, no stupanj njihova obrazovanja uglavnom nije akademski.

Guslari - pjevači nisu samo izvođači koji improviziraju i dotjeruju već postojeće pjesme nego su i pjesnici koji sastavljaju posve nove pjesme ili pak nove motive vezuju uz poznate epske junake. Repertoar se većine današnjih guslara temelji na njihovim vlastitim pjesmama, koje odlikuje aktualnost i suvremenost odabranih tema (Sukladno je to i pristupima nekdašnjih guslara. Tako Murko spominje da u narodu najviše žive "uskočko-hajdučke pjesme (Senj i Lika, Bosanska Krajina i Dalmacija), gdje se ističu borci Ravnih kotara i kotarske pjesme o njima" (ibid.: 68), no u nastavku ističe kako se "danas ... međutim sastavljaju samo pjesme o mjesnim manjim događajima, pjesme prigodne, humoristične (najčešće parodije na narodne pjesme) i satirične. Najviše privlače ljubavne pustolovine, neuspjele svadbe i otmice djevojaka i žena" (ibid.: 71)). Stariji i vještiji guslari poznaju doduše i "klasičan" repertoar, ali ga u načelu ne izvode. Razlog je tomu publika koja od guslara očekuje poznate teme s kojima se može identificirati (Uključuje to i aktualne povijesne teme, poput pjesama o atentatu na Stjepana Radića, o životima hajduka Mijata Tomića i Andrijice Šimića ili pak o legendarnoj Grabovčevoj vili. Te sam pjesme više puta slušao na formalnim i neformalnim skupovima (Biorine, Radošić, Gagennau, Imotski). O popularnosti i važnosti pjesme o atentatu na Stjepana Radića posvjedočio je već i Murko; "U susjednoj Hercegovini pjevali su seljaci dugo tajne pjesme o vodi Stjepanu Radiću, te su ih čak krili od franjevaca" (ibid.: 70)).

U odnosu na prethodna razdoblja, zamjetne su u guslarskoj pjesmi i svirci sve veće stilske promjene. Svirka postaje sve bliža temperiranom sustavu i dijatonici, dok u pjevanju dominiraju promukli (rockerski) glas ili pak melodioznost različita od uvriježenog crnogorskog načina izvođenja guslarskih pjesama. Trajnim obilježjem ostaje, međutim, desetarački stih i formula njegova ritmiziranja. Riječ je o brzom izgovaranju početnih slogova i usporavanju dvaju posljednjih, kadencirajućih slogova. Zadržavanjem te osnovne izvedbene formule, današnja je guslarska praksa sačuvala određeni kontinuitet starije tradicije.

Današnji guslari (čak i mladi guslari poput Zorana Strujića, Željka Keže ili Zlatka Glavinića) kao svoje učitelje ističu obično člana svoje bliže ili dalje obitelji. Malo je pojedinaca koji se sami odluče na svladavanje tehnike sviranja i pjevanja. Današnji su guslari uglavnom osobe srednje životne dobi i različitih profesija. Ipak, događa se da vrhunski guslari provode velik dio svojeg vremena smišljajući i uvježbavajući repertoar za različite javne nastupe. Termin profesionalac u njihovu se primjeru ne odnosi na osobu koja živi od vještine sviranja i pjevanja, već na samu vještinu, moć improvizacije te usklađenost glasa i svirke (To istodobno ne znači da pojedini svirači za svoje usluge nisu ponekad i plaćeni. Tako mi se guslar Ante Biočić iz Runovića pohvalio da su novopečeni tajkuni višeput od njega naručili sastavljanje pjesama).

Profil modernog guslara prikazat ću konkretnim primjerom. Zoran Strujić, iz Srijana u zaleđu Mosora, jedan je od predstavnika novog vala guslara; mladić, u kasnim dvadesetim godinama, neoženjen i nezaposlen, živi na selu. Gusliti je naučio od svojeg djeda i drugih guslara iz sela, kojih je u ne tako davnoj prošlosti bio priličan broj. Već s dvanaest godina postao je juniorskim prvakom na državnom natjecanju guslara u Beogradu. Iako je pjesme naučio i gusle naslijedio od djeda, današnji mu se repertoar temelji na vlastitim pjesmama o modernim vremenima i aktualnim događajima. Zoran je prototip današnjeg guslara: dobar i vješt pjevač, svirač i stihotvorac, uspješan u kontaktima s publikom. Svoj nastup obično započinje kratkim obraćanjem publici, čime uvelike podsjeća na moderne kantautore. Kojiput nastupa u narodnoj nošnji svojeg kraja, opasan pašnjačom u kojoj su zataknute kubure i pribor za pušenje, a kojiput u svakodnevnoj odjeći, sukladno svojemu modernu izgledu - dugoj valovitoj kosi, naušnicama i nekoliko dana staroj bradi.

Za razliku od guslara, svirači dipli i svirala u povijesnim izvorima nisu opisani kao istaknuti pojedinci i nisu zabilježena njihova imena. No usprkos tomu, ni jedno značajnije okupljanje ni danas ni u prošlosti nije moglo proći bez svirke dipala. Istodobno, diple su posve individualističko glazbalo: one ne prate ni pjesmu ni ples (ne sviraju "pod nogu"), niti se udružuju s drugim glazbalima (Jedini primjer svirke dipala uz pjevanje zabilježio sam u Vrani kraj Biograda (zaselak Oton). Dujo Jajčanin pjevao je dugu pripovjednu pjesmu uz pratnju diplara Ante Šarića na način koji nazivaju ganjkanje (lovljenje). Nakon kraćeg diplarskog uvoda, uslijedila je skupna izvedba u kojoj je diplar pratio pjevača, ali i obrnuto. Takav je način izvođenja vrlo rijedak. Kao pratnja plesu, diple se koriste samo u harcegovačkom kolu trusi. Njega se pleše prema taktu i brzini diplarske svirke, a i plesni se korak mijenja sukladno promjeni motiva diplarske svirke. Diplar u trusi zapravo ima ulogu kolovođe. Za razliku od toga, dalmatinski diplari redovito sviraju uz kolo, ali su metroritamski posve neusklađeni s plesom). Uvriježeno je za diplara da u okviru određenog društvenog događanja, naročito tijekom plesanja kola, svojim umijećem i virtuoznošću pokušava skrenuti pozornost na sebe.

Svoj način sviranja vještiji diplari obično objašnjavaju kao imitiranje zvukova iz priroda (cvrkut ptica, glasanje životinja) ili pak kao oponašanje lokalnog govora, za koji je karakteristična stalna izmjena registara. Virtuoznost sviranja, tendiranje dominantnom temperiranom sustavu i inovacije u izradi glazbala glavne su promjene koje donose diplari našeg doba. No, najveća se promjena, u odnosu na nekdašnju praksu, zbila u samoj osobi svirača.

U današnje doba možemo razlikovati tri tipa diplara. Prvi obuhvaća starije svirače koji se autentični nositelji tradicije i koji su svoja znanja usvojili usmenom predajom od još starije generacije. Njima je diplenje važan dio svakodnevnog života. Jedan je od takvih i Ilija Asanović iz Neorića, kojega sam upoznao tijekom praćenja mačkara u njegovu selu. Diple je naučio svirati u mladosti, a vratio im se pod "stare dane", koje kao umirovljenik provodi čuvajući stado ovaca. Njegova je svirka samozatajna, publici nenametljiva. Najradije svira za sebe čuvajući ovce, no nije imao ništa protiv sviranja pred većim brojem ljudi.

Drugi tip diplara čine oni koji su također potekli iz tradicije, ali se pojavljuju na javnim manifestacijama i u narodu su poznati kao profesionalci. Njihova su imena često sastavnim dijelom oglašavanja organiziranih manifestacija u dalmatinskom zaleđu - primjerice, borbi bikova (Radošić, Šestanovac, Bogdanovići, Rakitno, i drugdje), Ilijinog brda u Posušju, Ivanjskih noći u Radošiću, Brnaškog derneka u Brnazama ili Ganga-festa u Biorinama. Diplari poput Zdravka Muselina iz Ljubitovice, Mate Buzova iz Kljaka, Ivice Čogelje iz Vinova Gornjeg, Ante Jurića iz Planjana Donjih, Ante Maleša iz Mirlović Zagore i Josipa Galiota iz Uništa obično nastupaju u narodnim nošnjama ili odjenu barem neke dijelove narodnih nošnji. Svojim stavom i izgledom lako su uočljivi i publika ih sa zanimanjem prati. Iako neki od njih imaju i povremenih novčanih dobitaka, ne znam ni za jedan primjer diplara koji bi živio isključivo od svoje svirke.

Treći tip diplara obuhvaća svirače izvan tradicije, koji su iz raznih osobnih razloga poželjeli svirati diple. Za mnoge je od njih sviranje dipli bilo dobar način uspostavljanja kontakta i barem djelomičnog približavanja veoma kompleksnoj i zahtjevnoj vokalnoj glazbenoj praksi ovog područja. Tako i na Hrvatskoj školi folklora polaznici mogu naučiti osnove sviranja dipli i svirala, a podučava ih osoba koja nije autentični nositelj tradicije. Povrh osnovnih tehnika sviranja, za daljnji je napredak presudna volja i upornost polaznika. Školu diplenja ponekad pohađaju i pojedinci koji pokušavaju obnoviti svirku na diplama u krajevima u kojima je diplenje zamrlo (drugi je način učenje od gore spomenutih profesionalaca). U svakom slučaju, napredak je mladih diplara povezan s individualnim pristupom u pronalaženju novih motiva i tehnika sviranja (No, ponekad se ovakvim učenjem mogu i pobrkati neka osnovna načela. Jednom sam prilikom tako slušao mladog nadarenog diplara, koji na svojim dalmatinskim diplama s rasporedom rupica 6:2 prebire motive koji se sviraju na hercegovačkim diplama 6:6).

Svirale ili dvojnice najmarginalnije su od triju tipičnih tradicijskih glazbala dalmatinskog zaleđa. One su isključivo solističko glazbalo. Pojedinci su ih svirali najčešće sami, čuvajući stoku ili odmarajući se od rada, rjeđe i na sijelima ili većim skupovima poput derneka. Do nepopularnosti svirala dovele su upravo njihova kontekstualna nevezanost i nestandardiziranost, kao i prilično ograničen volumen zvuka. Ista je sudbina u prošlosti zadesila jednocijevnu sviralu znanu pod nazivima kavala, kavela, duduk ili ćurlik, koju danas samo rijetki sviraju i samo rijetki uopće znaju za nju. Svirka na sviralama danas se najčešće može čuti u izvedbama lokalnih izvornih folklornih skupina, koje njihovim korištenjem nastoje izbjeći monotoniju nastupa. Malo je danas dobrih svirača posvećenih isključivo sviralama. S druge strane, većina današnjih diplara umije svirati i svirale.

Izrađivači tradicijskih glazbala

Poput vrsnih svirača, u narodu se pamte i pojedinci, obitelji i mjesta u kojima su se izrađivala dobra glazbala. Takvi su primjeri Zelovo i Danilo-Kraljica u Dalmatinskoj zagori te Žegar u Bukovici, a jednako tako i obitelji graditelja Delaš iz Zelova i Komazec iz Žegara.

U prošlosti su izrađivači bili isključivo ljudi iz tradicije (usp. npr. Kuba 1899: 30), dok u današnje doba djeluju i izrađivači koji ne pripadaju tradiciji. Nekoć se izrada glazbala odlikovala nestalnim mjerama, pa posljedično ni tonski niz određenog glazbala nije bio standardiziran. Danas se međutim pojedini dijelovi glazbala, poput prebiraljki na diplama, izrađuju strojno prema određenim standardima, pa tonski niz zvuči približno temperiranim tonskim visinama.

Najpoznatiji današnji izrađivači koji ne pripadaju tradiciji dalmatinskog zaleđa su Đuro Adamović iz Pule i Stjepan Večković iz Zagreba. Obojica su profesionalni glazbenici i predavači sviranja aerofonih tradicijskih glazbala na različitim seminarima i školama folklora. Njihova glazbala najčešće naručuju brojne organizirane folklorne skupine koje na repertoaru imaju i plesne koreografije s područja dalmatinskog zaleđa. Osim dipli i svirala, i Adamović i Večković izrađuju i čitav niz aerofonih glazbala tipičnih za druga hrvatska glazbenofolklorna područja.

Izrađivači iz tradicije ponekad su i svirači koji svoje tvorevine usavršavaju dovitljivim inovacijama. Današnji su inovatori obično upravo takvi izrađivači iz tradicije. Tako je Ante Mucić Antas - diplar i izrađivač dipli iz Humca kraj Širokog Brijega - prvi izradio i na tržište lansirao prebiraljku izrađenu od kroma (umjesto standardne drvene prebiraljke). Tom je inovacijom želio skratiti muke pri slaganju (ugađanju) glazbala. Preinake su doživjeli i neki drugi dijelovi dipala: primjerice, koža koja služi kao mijeh u današnje je doba uštavljena i obojana, a otvor na kraju dulca (puhalice) je dobio ventil koji priječi povratno istjecanje zraka iz mijeha. Diplare je u prošlosti odavao i specifičan neugodan miris kisela mlijeka ili salamure kojima se održavala vlažnost mješine, dok u današnjoj praksi prevladava korištenje bezmirisne otopine glicerina.

S obzirom na uvriježene načine ukrašavanja glazbala, drveni dijelovi dipli i svirala nisu u novije doba doživjeli znatnije promjene. Ornamentika je ista, no sada je pravilnija jer se icrtava glodalicom, a ne više nožićem. Do znatnijih je promjena došlo u izgledu drvenih dijelova gusli -sve su manje zastupljeni zoomorfni simboli, a sve više simboli političke moći. Široka drvena preslica na vratu gusala, koju su krasile glave kozoroga, konja ili lik orla, sada najčešće prikazuje reljefne portrete znamenitih političara iz bliže i dalje hrvatske prošlosti. To je i razlogom da se većina gusala izrađuje prema specifikaciji i željama naručitelja.

Različiti prohtjevi naručitelja doveli su i do promjene u načinu odvijanja kupovine tradicijskih glazbala. Kao i u prošlosti, ona se najčešće odvija na dernecima i sajmovima u različitim mjestima dalmatinskog zaleđa (prvenstveno Benkovac, Drniš, Knin, Imotski i Sinj te diljem zapadne Hercegovine). Uz prava glazbala, izrađivači na njima redovito nude i glazbene igračke, od kojih neke (obično svirale) mogu i kvalitetno zazvučati. Na sajmovima se dogovaraju specifične narudžbe, ali se na njima može čuti i kvalitetnih svirača (Primjerice, na blagdan sv. Duje, 4. svibnja 2002. godine prisustvovao sam na splitskoj tržnici nadmetanju četvorice vrhunskih diplara Ivica i Zdravko Čogelja iz Vinova Gornjeg, Mate Buzov iz Kljaka i Marko Mađar iz Maovica kraj Vrlike, koji su satima zabavljali okupljenu publiku) Smotre folklora također su mjesta na kojima se prodaju glazbala (Za vrijeme održavanja Smotre folklora Dalmacije u Metkoviću 1999. godine upoznao sam svirača (guslara, diplara, svirca, lijeričara) Tomislava Strukića iz Posušja. Na upit o glazbalima za prodaju otvorio mi je prtljažnik svojeg automobila prepunoga gusli, dipli i svirala te uzviknuo: "Biraj!"), no najnoviji je način njihove prodaje putem interneta (Ovim načinom svoje proizvode plasiraju većinom izrađivači koji ne pripadaju tradiciji (Adamović, Večković), no naišao sam i na internetsku stranicu već spomenutog Todora Komazeca. Stranicu je postavio njegov sin, profesor u srednjoj školi u Ogulinu, koji mi je rekao kako za glazbala njegova oca postoji interes i u dalekom Japanu i Australiji).

Izvedbeni modeli

Od sredine 1990-ih, od kada intenzivno pratim glazbenu praksu dalmatinskog zaleđa, uočio sam niz promjena, posebice u repertoaru, izradi glazbala i načinu izvođenja, koje su većinom pozitivno utjecale na opstanak i razvoj tradicijskog glazbovanja ovog područja. Sve se to očituje u različitim oblicima glazbene prakse, koje možemo sažeti u dva osnovna izvedbena modela: javni i privatni.

Model javne izvedbe je dominantan, a rezultat je uvriježenog stajališta da se tradicijska glazbala u današnje doba najviše očituju u scenskim nastupima organiziranih folklornih skupina te da funkcioniraju kao dio turističke ponude pojedinih regija i lokaliteta. Ovaj model obuhvaća raznolike organizirane oblike okupljanja, poput proslava svetaca zaštitnika i lokalnih svetkovina te novih varijanti festivala, sportskih tradicijskih natjecanja i borbi bikova. Većinu glazbenika koji se pojavljuju na ovakvim manifestacijama krase zavidne izvođačke sposobnosti, čime stječu popularnost i izvan svoje lokalne zajednice. Stoga ih se i naziva profesionalcima. I diple i gusle i svirale su izrazito solistička glazbala, koja sviraču omogućuju iskazivanje individualnih sposobnosti. Glazbeni motivi i načini ornamentiranja istaknutih svirača pamte se i prenose, postaju znani široj zajednici, te se time na neki način i standardiziraju. No, repertoar i virtuoznost profesionalaca tijekom izvođenja na pozornici samo su jedan dio njihova nastupa. Oni su samosvojni pojedinci i poznate osobe (a ne tek obični sudionici) (Njihova popularnost u okviru dalmatinskog zaleđa posve je nesrazmjerna njihovoj nepoznatosti u širem hrvatskom okviru. Razlozi su tomu vjerojatno u "niskoj kulturnoj razini" ili čak "primitivnosti" koju većina (medija) prepoznaje u ovom glazbenom (i širem kulturnom) izrazu. Znakoviti su u tom smislu novinski izvještaji s takvih manifestacija, koji se nikada ne javljaju u kulturnoj rubrici nego u lokalnim vijestima, zanimljivostima i neobičnostima. A čestoput je riječ o skupovima koji privlače tisuće promatrača i velik broj izvođača), koji takav svoj status podržavaju načinom odijevanja, stavom i vladanjem tijekom cijelog događanja. Nemoguće je ne primijetiti Danu Jurića - u narodnoj nošnji s impozantnim brkovima i guslama s kojih blješte reljefni portreti Ante Starčevića, Stjepana Radića i Franje Tuđmana. S druge strane, nemoguće je ne primijetiti Milu Bondžu, guslara iz Gruda, koji se na svojim nastupima pojavljuje u odijelima poznatih svjetskih kreatora. Slično tomu, nije ista stvar pojaviti se na takvom događanju s običnim diplama ili pak s diplama čiji je mijeh od smeđe uštavljene kože, a prebiraljka od svjetlucava kroma.

Sviranje izvan dosega javnosti još je uvijek prisutno u glazbenoj praksi dalmatinskog zaleđa, no do njega istraživači, dakako, teže mogu doprijeti. Riječ je o neformalnoj svirci pojedinaca u dokolici, uz čuvanje blaga, u obiteljskom okruženju ili na neformalnim privatnim skupovima. Većina se takvih svirača teško odlučuje pokazati svoje umijeće na javnom mjestu, pred većim brojem nepoznatih ljudi. Njihovu svirku možemo odrediti kao izravan nastavak nekdašnje glazbene prakse, koja se odvijala u okviru domaćinstava, zaseoka i sela, tj. u okviru lokalne zajednice.

Elementi se glazbovanja u privatnosti lako pretapaju u današnji dominantni model javne izvedbe. Tako se nekdašnje pjevačko napjevavanje u okviru domaćinstva ili na lokalnim prelima u današnje doba pretočilo u diplarsko napjevavanje na lokalnim festivalima i raznim drugim javnim okupljanjima - nekoliko se diplara nadmeće svojom svirkom, a publika ih ocjenjuje. Isto načelo napjevavanja scenski su uobličila i trojica hercegovačkih diplara (Tomislav Strukić, Ante Mucić Antas i Željko Keža) na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2002. godine.

Produkt su novog doba i nosači zvuka na kojima se predstavljaju izvođači tradicijske glazbe. Najuspješniji guslari poput Mile Krajine, Željka Šimića ili Dane Jurića izdali su brojne kasete ili kompaktne diskove, kao i pjesmarice sa svojim pjesmama (Izdavanje tekstova guslarskih pjesama bilo je prisutno i u prijašnjim povijesnim razdobljima. Mnogi su Murkovi pjevači-kazivači "štampali svoje pjesme, drugi ih čuvali u rukopisima, a neki ih samo pamte" (Murko 1951: 70)). Takvi nosači zvuka većinom su ilegalna, piratska izdanja; sadrže guslarske nastupe u živo, koje organizatori ili amaterski snimatelji umnožavaju radi prodaje. Diplari nisu toliko zanimljivi izdavačima diskografskih izdanja. Njihova se svirka najčešće može naći na nosačima zvuka izvornih folklornih skupina, koje na taj način pokazuju raznolikost svoje baštine. No, mnogi su diplari sami umnožili svoje izvedbe (snimajući se jednostavnim kasetofonima i zasebno nasnimavajući svaki primjerak kasete), pa ih prodaju tijekom svojih nastupa, poput uličnih svirača (Prvi kojega sam vidio da prodaje svoju glazbu na taj način bio je Ante Jurić, diplar iz Planjana. U svojoj je torbi imao nekoliko devedeset-minutnih kaseta ispunjenih svirkom njegovih dipala. S ponosom mi je pokazao i kasetofon na kojemu je sve to sam snimio. Posjedujem i kasetu Zdravka Čogelje iz Vinova Gornjeg, kojega mnogi smatraju jednim od najvještijih diplara na području Dalmatinske zagore). Iako cijeli proces diplarima predstavlja zadovoljstvo, riječ je o dugotrajnom i ekonomski neisplativom poslu.

Citirana literatura:

• Bezić, Jerko. 1967-68. "Muzički folklor Sinjske krajine". Narodna umjetnost 5-6:175-275.
• Ćaleta, Joško. 2000. "Traditional Musical Instruments". U Croatian Folk Culture at the Crossroads of Worlds and Eras, ur. Zorica Vitez i A. Muraj. Zagreb: Gallerv Klovicevi dvori, 421-438.
• Kuhač, Franjo Ksaver. 1877-82. "Prilog za povjest glasbe južnoslovjenske". Rad JAZU, knj. 38, 39, 41, 45, 50, 55, 62, 63. [Zagreb: JAZU].
• Kuba, Ludvik. 1899. "Narodna glazbena umjetnost u Dalmaciji". Zbornik za narodni život i običaje južnih Slavena 4/1:1-33.
• Murko, Matija. 1951. Tragom srpsko-hrvatske narodne epike: Putovanja u godinama 1930-1932, knj. 1 i 2. Zagreb: JAZU.
• Stepanov, Stjepan. 1966. "Muzički folklor Konavala". Anali Historijskog instituta JAZU u Dubrovniku 10-11: 461-549.
• Širola, Božidar. 1940. Hrvatska narodna glazba. Zagreb: Matica hrvatska.
• Tomašić, Dinko. 1937. Društveni razvitak Hrvata: Rasprave i eseji. Zagreb: Hrvatska naklada.