Sažetak

Ovaj rad obrađuje gangu kao specifični oblik glazbenog izričaja na krivodolskoj mikrolokaciji koja ga samo pridjevskom odrednicom uvrštava u širu zajedničku glazbenu baštinu Imotske krajine. Ganga kao zavičajna narodna pjesma u lirskom dvostihu nastajala je u zbiljskim zgodama stvarnoga života. Kao svojevrsno nematerijalno dobro ovaj nesimetrični deseterac zaslužuje višeslojni pristup. U radu su predočeni svi do sada zabilježeni primjeri gange u središnjem dijelu naselja Krivodol.

Ključne riječi: baština, ganga, gangaš, Krivodol, nesimetrični (epski) deseterac

Gánga, dvoglasno pučko pivanje tisnih intervala, u kojem jedan glas (pȉvāč) piva riči deseteračkoga dvostiha, a drugi glas (gàngāš ili unison od više glasova – gangáši) prati pivača prigínjajūći¹, osim što je osebujno i jedinstveno pivanje, ona je i zagonetna, kako s obzirom na vrime i misto nastanka, tako i s obzirom na podritlo same riči. Dok se u odnedavnim objavcima iztraživači uglavnom slažu da je ganga nastala krajem 19. st. na području Bekije i Imotskoga, zorbe o postanju same riči sveudilj su međusobno udaljene, a nieke su od njih i egzotične.

ETIMOLOŠKI PRINOSI (27-35)

[...]
Etimologija hrvatskih dijalektizama, prezimena i etnika:
uzvik rere, apelativ rera 'vrsta pjevanja', rero 'katolički svećenik (glagoljaš)', etnik i prezime Rera (Sinj, Lošinj), ganga 'pjesma, pjevanje (i vrsta pjevanja)'
[...]

Autor proučava hrvatske dijalektalne riječi rera i ganga, kao i sve izvedenice od tih riječi. Uz to proučava njihovo prostiranje (areu) i etimologiju. Rezultat: radi se o supstratskim reliktima koji su nastali u davnoj prošlosti romanizacijom terena današnje Hrvatske.

Dinko Štambak, dio o gangi iz knjige "Djetinjstvo".

Još koju o mjeri. Zagorac ne zna šta je štednja glasa, glasnica i pluća. Ne pjeva, urla. Stručnije kazano, ganga, treska, ojka (prema krajinama). Ganga, još uvijek u časti u Imotskoj krajini, i zapadnoj Hercegovini, nešto je kao bacanje kamena s ramena – glasom; čisto nadglasavanje: tko će koga poklopiti glasom. Urla: budimo pravedni. Kada djevojke pjevaju ili gangaju, bez momaka, to je zujanje, pjevuljenje blago i umilno koje dira srce. Kada djevojke odgovaraju raspjevalim momcima, drže se mjere.

Jedna od najraširenijih vrsta hrvatskih tradicionalnih (»narodnih«) pjesama jesu pismice od dva retka, dvostisi, danas svega od 20 slogova (dva deseterca), a nekada od 24 ili više slogova. Premda je ta vrsta hrvatskih tradicionalnih pjesama vrlo stara, jer je spominje 1487. Juraj Šižgorić u svom djelu: «O običaju Ilirije i gradu Šibeniku», i premda je u svojoj zbirci rukopisa hrvatskih tradicionalnih pjesama Matica hrvatska imala nekoliko tisuća zapisa takvih pismica, one su ostale gotovo nepoznate, a u svojoj ediciji «Hrvatske narodne pjesme» urednici Matičini nisu objavili ni jednu jedinu takvu pjesmu. Tome se ne treba čuditi. Juraj Šižgorić te pismice označuje nazivom «ekloge», a u njegovo vrijeme tim se nazivom nisu označivale duge pjesme iz seljačkog života, nego one pjesme koje su se pjevale zajednički, što je Šižgorić i spomenuo upućujući na to da se te pjesme pjevaju uz okretanje tijeska za cijeđenje ulja, a taj se običaj održao u Dalmaciji sve do danas.

Šime Čagalj, objavljeno u glasilu Bogoslovije u Splitu "Put", 1979.g.

Postoje književni usmeni narodni oblici, koji su jedinstveni za određene narode ili koji su jedinstveni za jedan etnički krug unutar naroda. Oni mogu biti tek jednim dijelom vezani uz tekst, ali se samo djelomice izražavaju tekstom, dok im glavni tim bar daje način ili ritual izvođenja i manifestiranja.
Takav jedan primjer, koji je specifičan po svojoj formalnoj građi i načinu izvođenja, jest ganga, dvostihna pjesma, s područja Imotske krajine i Hercegovine. Ganga je zapravo nešto, što je moglo na spontani način omogućiti široko "demokratski" izraz čovjeku, koji nije mogao upoznati medij umjetnosti vremena, u kojom je živio. Bez obzira na vrijeme, u kojem se rađala, ona je zapravo najdublja riječ unutarnjosti o svim pojavnim i skritim zbivanjima u čovjeku, koji ju je stvarao i pjevao. Baveći se najelementarnijim stvarima iz svakodnevnice, od čisto praktičnih pojava do elementarne filozofije, koja uvire u tajnu onostranih projekciji života, ganga je univerzalno ogledalo života i svake moguće sudbine svoga autora.

prof. Ivan Juroš napisao je ovaj tekst za "Imotsku krajinu", negdje 80tih.

Zavičaj naše najljepše i najpoznatije narodne balade "Hasanaginica" gotovo je neprestano prisutan u hrvatskoj pisanoj književnosti od Pavla Šitobadovića do dana današnjih, u kojima Petar Gudelj, jedan među inima, uspješno izažima sokove drevne zavičajne kulture i transponira ih u poeziju.

U Imotskoj se krajini govori standardnom novoštokavštinom ikavskoga tipa, koja je akcenatskii leksički vrlo bliska standardnom jeziku. Poneki čakavizmi kao: šćap, ognjišće, šćeta, šćuro i sl. govore o jezičnim dodirima sa čakavskim narječjem, ili je, možda, i Imotska krajina negda bila čakavska, a obilje talijanizama i turcizama otvara ne samo jezična povijesna pitanja nego i stranice mučne povijesti Imotske krajine.

Ante Kraljević, zaljubljenik u gangu, objavio je jednu dubinsku analizu gange, tj. suživota riči i pivanja. Analiza je sačinjena na osnovi 121 pivanja s dvostrukog CD-a HKUDa "Hercegovac" "Gange zapadne Hercegovine i Imotske krajine" "Gange zapadne Hercegovine i Imotske krajine", pa bi bilo dobro za potpuni uvid (a i bolje shvaćanje) imati kao predložak ovaj (vrsni) glazbeni uradak. Analizu u obliku tablice objavljujemo u PDF formatu. Tekst koji slijedi će vam razjasniti cijelokupnu analizu i način na koja je provedena (u slast):

Tekst pisan za novine "Slobodna Dalmacija"

'Oću pivat i 'oću galamit,
toga nema 'ko će mi zabranit.

Tko nije čuo gangaše pjevati, čuo je zacijelo za gangu, tradicijski način pjevanja grupe muškaraca ili žena gdje «jedan piva a ostali prate». Ganga je izraz narodne duše, lirika koja se pjeva jer je namijenjena slušateljima. Etnomuzikolozi drže da je ganga nastala u novije vrijeme na temeljima mnogih arhaičnih elemenata, na području između dviju rijeka, Neretve i Cetine odnosno u trokutu kojeg zatvaraju s Ramom. Nesporno je da je ganga izvorna folklorna glazba, narodna pjevana lirika čiji su autori generacije nepoznatih pojedinaca, nesumnjivo je da je ona izraz duševnih stanja koja imaju ishodište u osjećajima ili u vanjskim događanjima, činjenica je da ganga često ismijava svekolike životne pojavnosti ali izražava i životnu radost pjevajući (između ostalog) o ljubavi, radosti i domoljublju, neupitno je da su se hrvatski velikani pera, od njih osobito Mažuranić, Gundulić, Ujević, Gotovac i Raos, napajali narodnom lirikom...a nismo krivi što se nenaviklu i neznanu uhu ganga čini kao besmisleno zavijanje.

Ovaj rad je objavljen u godišnjaku "Susreti" br. 8, izdavač Matica hrvatske ogranak Grude.

Sažetak

Hrvatske dvostih pismice pjevaju se kao ganga, bećarac, rera... Poradi popularnosti svoga pjeva ganga je na duvanjskom i širem hercegovačkom području najčešće njihovo imenovanje iako ono označava ukupnu izvedbenu stvarnost (i tekst i pjevanje). Ogled pokušava predočiti kontekst u kojemu je ganga pjevana i iz kojega se tek da u potpunosti razumjeti. Njezin prvenstveni kontekst su ljubavni običaji gangaškog područja, tek drugi kontekst su društveno-političke okolnosti u kojima su pjevane kao i epski etos njezinih pjevača. One su krik, ali i odgovor jednoga načina postojanja na sva iskušenja života i povijesti. One su ljubavni zov i čežnja.
Ključne riječi: ganga, dvostih, ljubavni običaji, sila, otvaranje, gangom o gangi, protest...