Pismice - hrvatske haiku pjesme
- Autor Krešimir Mlač
Jedna od najraširenijih vrsta hrvatskih tradicionalnih (»narodnih«) pjesama jesu pismice od dva retka, dvostisi, danas svega od 20 slogova (dva deseterca), a nekada od 24 ili više slogova. Premda je ta vrsta hrvatskih tradicionalnih pjesama vrlo stara, jer je spominje 1487. Juraj Šižgorić u svom djelu: «O običaju Ilirije i gradu Šibeniku», i premda je u svojoj zbirci rukopisa hrvatskih tradicionalnih pjesama Matica hrvatska imala nekoliko tisuća zapisa takvih pismica, one su ostale gotovo nepoznate, a u svojoj ediciji «Hrvatske narodne pjesme» urednici Matičini nisu objavili ni jednu jedinu takvu pjesmu. Tome se ne treba čuditi. Juraj Šižgorić te pismice označuje nazivom «ekloge», a u njegovo vrijeme tim se nazivom nisu označivale duge pjesme iz seljačkog života, nego one pjesme koje su se pjevale zajednički, što je Šižgorić i spomenuo upućujući na to da se te pjesme pjevaju uz okretanje tijeska za cijeđenje ulja, a taj se običaj održao u Dalmaciji sve do danas.
Starinu tih pismica potvrđuju i sravnjivanja zapisa pismica koje se danas pjevaju gotovo u svim hrvatskim krajevima s onim starijim, jer to sravnjivanje upućuje na vrlo velik broj pismica koje se pjevaju u svim krajevima bez obzira na napjev. Naime, teritorijalna raširenost tradicionalnih pjesama upućuje na njihovu starinu, jer treba vremena da se s jednog kraja u drugi prenesu riječi tih pjesama, pogotovu onda kad te riječi ne nosi napjev, kad je napjev u različitim krajevima različit.
Uzrok tom nemaru i nepoznavanju pismica u prvom redu treba tražiti u onom romantičnom herderovskom traženju «najljepših» varijanata i oblika tradicionalnih pjesama i u želji da se tradicionalna lirika prikaže samo onim pjesmama koje svojim pripovjednim sadržajem stoje bliže toliko proslavljenim epskim «junačkim» pjesmama, štoviše, i ono malo što se o tim pismicama pisalo, na neki je način pridonijelo tom nemaru: mislilo se da su te pismice ostaci dužih tradicionalnih pjesama, kao neki relikti, pa je rijetko koji istraživač i obraćao pozornost na taj «sitnež».
No pismice su, unatoč svojoj lapidarnosti, potpune, cijele i samostalne pjesme. One su nastale, kao i one japanske haiku-pjesme (koje imaju svega 17 slogova), kao potreba da se pravom pjesničkom osjećaju dade sažeta, lapidarna forma koja kad je doista
Pjesnička - slika osjećaj bolje i snažnije nego i ne znam kako duge pjesme. Treba također imati na umu činjenicu da upravo duljenje tradicionalnih pjesama upozorava na njihovu degeneraciju i da sve one epske tradicionalne pjesme koje su vrlo duge nisu ništa drugo nego pokušaj da se slušači zabave nečim što više dobro ne poznaju.
Naime, nekad pjevač nije mogao duljiti pjesme jer su je svi znali naizust i odmah bi prosvjedovali ako pjesma, ne bi bila kazivana onako kako je svi znaju. Za to imamo vrlo mnogo zapisanih primjera. Pismice koje su skupljene u ovoj knjizi još žive, svaki se dan stvaraju, jednako kao što žive pismice u Slavoniji, Bosni, Lici i Bačkoj. Te su pismice pravi, istinski pjesnički komentar dnevnog života; u njima se odrazuje i radost i veselje, i nevolja i tuga, i jad i čemer, kako mladeži tako i odraslih, kako onih u svijetu, tako i onih kod kuće. Može se reći da u pismicama ništa nije propušteno: ni moda, ni tehnički napredak, ni svjetska zbivanja, ni domaći događaji a da se o onoj prastaroj ljudskoj preokupaciji ljubavi životu u obitelji, o onim jednostavnim a ipak za svakoga čovjeka važnim zbivanjima i ne govori. Svatko tko imalo pozna japanske haiku-pjesme, u prijevodima našim ili stranim, morat će opaziti da su naše pismice snažnije, poetičnije, ljepše i sadržajnije. I u njima je došao do izražaja onaj posebni pjesnički dar hrvatskog naroda, njegovih priprostih ljudi, koji - kako je u XVIII. stoljeću konstatirao Ivan Lovrić – «stvaraju svoje pjesme s pravilnim mjerilom stiha, a da i ne znaju što je stih». I upravo zbog toga ovakve knjige, imaju posebno značenje: one nam omogućuju da sačuvamo za kasnija vremena sve ono što je pjesnički genij hrvatskog naroda u ove naše dane oblikovao. Ali ne samo da sačuvamo, nego i da u njima uživamo, da ih čitamo i da se podsjetimo da te pismice napokon izlaze - makar i nesvjesno - i iz naših srdaca jer svoj uvijek najbolje shvaća i razumije svoje.