prof. Ivan Juroš napisao je ovaj tekst za "Imotsku krajinu", negdje 80tih.

Zavičaj naše najljepše i najpoznatije narodne balade "Hasanaginica" gotovo je neprestano prisutan u hrvatskoj pisanoj književnosti od Pavla Šitobadovića do dana današnjih, u kojima Petar Gudelj, jedan među inima, uspješno izažima sokove drevne zavičajne kulture i transponira ih u poeziju.

U Imotskoj se krajini govori standardnom novoštokavštinom ikavskoga tipa, koja je akcenatskii leksički vrlo bliska standardnom jeziku. Poneki čakavizmi kao: šćap, ognjišće, šćeta, šćuro i sl. govore o jezičnim dodirima sa čakavskim narječjem, ili je, možda, i Imotska krajina negda bila čakavska, a obilje talijanizama i turcizama otvara ne samo jezična povijesna pitanja nego i stranice mučne povijesti Imotske krajine.