O gangi

Predgovor drugom proširenom izdanju knjige "Ganga, pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa". Izdanje 2004. godine.

Uvod

Ovom prikazu o gangi prethodilo je više članaka i radova kulturno-znanstvenih istraživača s područja narodne umjetnosti. Još g. 1934. objavio je hercegovački franjevac i etnomuzikolog dr. Branko Marić (r. u Vrdima g. 1896.) članak “Hercegovačka ganga”. U njemu on uzore i prapočetke gange nalazi u grčkoj heterofoniji (višeglasju), pa u ruskoj i javanskoj pučkoj glazbi. Iz njegova prikaza vidi se da pod gangom razumijeva sve vrste pjevanja u Hercegovini. U tom prikazu Marić kaže da mimoilazi «jednopjev i nahijske naricaljke, svirku, bogate melose, sevdalinke itd.», a zaustavlja se »kod seoskog dvopjeva«. »Taj dvoglas«, nastavlja on, »ima tvrdu koru za svrdlo našega poltonskog sistema i našeg ukusa, a sama je jezgra na prvi pogled nevidljiva, opora i gorka, ali ipak ta tekovina našega naroda mora da ima svoj (nesavjesni) sistem - zakon kreiranja i izvađanja, koja se zbiva pod dojmom ukusa i duševnoga nastroja jedne narodne cjeline. Toj čistoj našoj narodnoj pojavi i ako 'divljoj' moramo odavati više pažnje i dužnog poštovanja. To je stvorila ona ista kolektivna narodna duša, koja nam daje zdrave i divne originalne motive veziva i rezbarija, šarenilo narodnih nošnja i kretanje narodnih kola.« Ganga je, po Mariću, »stara naša pjesma s novim imenom. Taj način pjevanja vele da je u Hercegovinu došao pred kojih trideset godina iz Dalmacije - Imotske krajine - preko Posušja i Bekije.

Danas je već u opadanju, potiskuje je gradska pjesma, osobito oko varoši i željezničke pruge. Oko Imotskog i Posušja imamo najdotjeranije uzorke te pučke kreacije, koja zaostaje za instrumentalnom muzikom. Pjevaju (je) najmanje dva, tri, a rado i cijela skupina, momci za se, djevojke za se. To je pjesma mladosti. Počinje glavni pjevač-ica, a nastave svi i završe. Ime nosi otuda što onaj koji počinje uz još jednog ili najviše dva vještija pjeva tekst i melodiju, a ostali ih prate u istom ritmu na slogove gan, gan, a ponekada i na gan, gen, gin, gon, gun, prema vokalima pjesme glavnog pjevača. Glasovi su među se najrađe u disonantnim odnošajima...” Marić je utvrdio da ima više tipova gange (Posušje, Drinovci, Goranci, Mostarski Gradac, Ljubuški); da je ona po tvorbi melodije i po pratnji razvijenija s desne strane Neretve, a s lijeve »priprostija i nerazvijenija«. »Čudan dojam«, kaže Marić, »čini svršetak toga pjeva skoro uvijek u disonanci (oko sekunde), nekad mekšoj, a nekad opet tvrdoj, prema samom opjevavanju - ako je pjesma nježnija, tugaljivija zna se pratnja udaljiti do terce, obično male, a opet se nekad sliju oba glasa na koncu do male sekunde, najrađe u dvoglasu noćnih putnika, gdje dadu u jakoj dinamici oduška neodoljivoj snazi, i nekom nesavjesnom čeznuću, pa kao da se ta disonanca gubi u tremolu udaljenog soliste. Intervali njihova pjeva ne odgovaraju uvijek tempiranom ugođaju, pa su i ovi navodi često puta za približnu oznaku. U vezi s tekstovnim oblikom gange autor je utvrdio da je to većinom dvostih - deseterac, a ponekad sedmerac, osmerac, deveterac, pa i jedanaesterac, a sadržaj je većinom ljubavnoga značenja. Marić je prikaz završio tvrdnjom da ganga «prati hercegovačku mladost svuda kod svečanosti, sijela, kolanja, poljskih radova, zajedničkom putovanju, kod stada itd.«, da gubi svoju svježinu i nestaje, da ova pojava narodnoga stvaralaštva zaslužuje da se njome općenito pozabave stručnjaci narodne umjetnosti. Po Mariću, starost gange “seže nedogledno daleko”.1 

Čudno je da poznati etnograf Imotske krajine fra Silvestar Kutleša (r. 1876.) nije skoro ništa rekao o gangi niti je upotrijebio taj izraz u svojim poznatim zapisima «Život i običaji u Imockoj krajini», dovršenim g. 1937. To pjevanje on naziva «pivanje momčko ili bećarsko» i za njega navodi da je «osebno ili druževno» tj. pjevaju ga pojedinci i više njih u društvu.2 I u predgovoru pjesmarice «Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine», objavljenoj g. 1939. Kutleša je progovorio općenito o pjesmi kao o «najljepšem i najčistijem izrazu duše» koja nastaje «od preobilja čuvstva».3 Pri tome je prvenstveno mislio na pjesme koje se pjevaju u gangi, ali o tom glazbeno-pjevnom izričaju nije ništa više rekao.

Četiri godine nakon prvoga teksta, s raspravom «Pentatonika u bosansko-hercegovačkoj pučkoj muzici«, Marić je g. 1938. ušao dublje u bit glazbenog pojma petoglasja (pentatonike), u kojem je sačuvano najstarije narodno blago. Ovu vrstu melodije, po autoru, nalazimo u svim starim kulturama: u Kini, Japanu, Burmi, Sijamu, po čitavom indijskom arhipelagu, u Rusiji, u sjevernoj Europi, na cijelom Balkanu, u Madžarskoj, u «ostalim evropskim zemljama održavala se je gdje manje, gdje više do u novije vrijeme», te među Indijancima u Americi, o pentatonici su još u IV. stoljeću prije Krista pisali grčki teoretičari Aristoksen(os) u dijelu »Harmonia« i Plutarh u dijelu »O muzici«. Autor je nadalje prikazao obilježje, značenje i utjecaj pentatonike na narodni melos u Bosni i Hercegovini općenito čime je obuhvatio i gangu (Posušje, Imotski).4

Treći put, barem koliko je meni poznato, Marić se je posvetio pitanju gange g. 1941. u prikazu »Iz područja gange«. Na samom početku toga članka autor je značenje gange poistovjetio s općim značenjem pjesme: »Put u ovo područje dovodi nas u najintimnije kutove seoskoga života, u prvom redu seljačke omladine. Popijevka mu je najsnažniji izražaj bogate duše, pjesmom uspavljuje čedo, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji mladih srdaca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom, a pokojnika u sretnu vječnost. Pjesma je selu dnevna štampa, lijepa knjiga i učiteljica života. Ona se rađa i razvija na selu, na polju, u brdu, u domu, u skupini i kod pojedinaca.«

Zatim Marić utvrđuje da pjesmu stvara pojedinac, ali da joj šira zajednica »određuje vrijednost, skraćuje i produžuje vijek. Stvara je pojedinac, u duši njegovoj nastaje i dolazi u život nenaručena, začeta je spontanim doživljajem, slučajnom pobudom. Taj je pojedinac naobraženi muzičar, školovan na tradiciji svoje okoline. Njegovo djelo predano toj okolini, tom neumoljivom kritičaru, izbit će u život posve očišćeno u svom konačnom obliku i izgledu.« Ističe da bi se naziv ganga mogao dovesti u svezu s albanskom riječju kang, koja znači pjesma, veselje, zabava, a da narod smatra kako naziv ganga dolazi od toga što oni koji prate glavnoga pjevača, često i ne znajući stihove, pjevaju na slogove gan…gan…gan…gen…gin…gon…gun, već po samoglasnicima pjesme. Dalje autor iznosi da se u gangi opjevava svakodnevni život sela: ljubav, vojska, duhan, odlazak u Ameriku, Belgiju i Francusku, radu u rudniku i ostala zbivanja. Što se tiče dijafonije gange, kao njezin uzrok autor iznosi mogućnost da je »to način izražaja njegove otporne snage u vjekovnim patnjama i borbi sa tlačiteljima«.

Marić je dalje upozorio i na to da se hercegovačko ganganje ne može zamisliti bez početka takozvanog inicija: »Počinje uvijek glavni pjevač s uspregnutim glasom, a ubrzanim tempom. Tonalna su obilježja ograničena na nizove od oko pet tonova, taj opseg rijetko kada prekorači. Od intervala su najčešći sekunda i kvarta, na sekundi najvoli završiti tzv. varavi završetak. To mu možda nameće i brojanični (litanijski) oblik teksta. Skoro cjelokupna metodika gange ima ovo svojstvo, uz navedeni razlog mogli bi biti takovom svršavanju i ostaci stare pentatonike (ili stare dominante). Terca se najviše javlja u samom motivu, drugačije je rijetka. Početni su motivi pretežno ulazeći i završavajući. Analizirao sam 620 naših napjeva. Tu sam naišao na nevjerovatnu aktivnost nutarnje srodnosti motiva, naime ustroj naše pjesme počiva skoro isključivo na variranju, tzv. doseljavanje susreće se veoma malo, što je pohvalno za stvaralački duh jednog naroda.« Marić je također utvrdio da se pjevači gange obično služe na završetcima pjesama glisandom, koja tu prelazi u neodređeni visoki krik, pa se u portamentu spušta »do kvarte(kvinte).« Smatrajući sve vrste pentatonskog pjevanja gangom, autor njih nalazi i preko Drine kod Era (tj. oko Užica), oko Kosovske Mitrovice, oko Raške i Gornjeg Milanovca u Srbiji. Svoj članak »Iz područja gange« završio je zaključkom: «Ganga je naša čisto narodna popijevka i njezin je život omeđen samo na selo. Pred 'kulturom' iščezava i posve je nestaje, na njezinu baštinu dolazi za nju tuđa muzika, koja joj kao ‘nekulturnoj i divljačkoj’ uzima pravo na život i opstanak. Doći će vrijeme, ne bilo brzo, da ćemo je žaliti i nju i njezino vrijeme, a pomoći joj teško da možemo…«5

Godine 1951. objavljena je studija polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine« etnomuzikologa Cvjetka Rihtmana. U njoj autor, govoreći o polifoniji -višeglasnom pjevanju ili sviranju, radi uzora navodi i pjesme koje se zovu »gange ili gangalice«, u kojima drugi glas uopće ne izgovara riječi, »nego prati prvog pjevača sa: gan, gan ili gn, gn, gu.« Te se pjesme - tvrdi autor - razlikuju po kraju ili po načinu izvođenja, pa se po tom pripadajućem obilježju i nazivaju: bekijska, nahijska, bosanska ganga ili sicavica, brojanica, rastezavica, itd. Naziv ganga po njegovu mišljenju, ne potječe od albanske riječi kang, već taj izraz kod nas dolazi od riječi gangati. Taj način pjevanja, tvrdi autor dalje, novijeg je datuma; pri tomu se poziva na mišljenje seljaka da je u Hercegovinu počela ganga prodirati od Imotskoga nakon austro-ugarskoga zaposjednuća Bosne i Hercegovine, i da je osobito udomaćena oko Ljubuškoga pa sve do Prozora i Kupresa. Po Rihtmanu, polifonija na Balkanu, dakle i ganga, ostatak je prakse predslavenskih naroda Ilira.6

U Muzičkoj enciklopediji iz g. 1956. etnomuzikolog Vinko Žganec je usvojio Rihtmanovu tvrdnju na osnovi prikazane njegove studije.7 U Enciklopediji Jugoslavije,8 govoreći o narodnoj glazbi on je zaključio: »Posebna su vrsta dijafonije tzv. ‘rere’ ili ‘gange’ iz imotskog kraja.«9 U «Muzičkoj enciklopediji» iz g. 1958. je naveo da su «gange (gangalice), narodne pjesme, koje se pjevaju na način primitivne polifonije tako, da obično jedan pjevač pjeva melodiju i riječi, a drugi da ga prate nekim ležećim tonom, izgovarajući slogove: gn, gn ili gan, gan…, imitirajući takvom pratnjom svirku narodnih gusala.» Dalje je naveo da je taj oblik pjevanja uobičajen oko Imotskoga, da je odatle nakon austrijskoga zaposjednuća g. 1878. počeo prodirati u zapadnu Hercegovinu, da je dopro do Prozora i Kupresa, da ima više vrsta ganga koje se razlikuju po području i po načinu izvođenja: bekinska (tj. bekijska), nahinska (tj. nahijska), bosanska, sicavica, brojanica, rastezavica i dr.10

Etnomuzikolog Rihtman je svoja istraživanja o «polifonim oblicima seoske muzičke tradicije Bosne i Hercegovine» zaokružio g. 1958. radom «O ilirskom porijeklu polifonih oblika narodne muzike Bosne i Hercegovine» pri čemu je zaključio da su ti polifoni glazbeni oblici «ostatak muzičke tradicije ranijih stanovnika navedenoga područja, da ti glazbeni oblici «pripadaju tradiciji koju su stanovnici ovih krajeva naslijedili od Ilira, ili – što je možda pravilnije – da je u pitanju tradicija koju su slavizirani Iliri naprosto sačuvali». Na kraju toga razmatranja Rihtman je zaključio da se područja polifonih izražavanja, što se odnosi i na gangu, «podudaraju sa područjima pojedinih ilirskih plemena» i da ta «specifična polifona praksa zaista predstavlja relikt ilirske muzičke kulture».11

Godine 1968. u ekipi Zemaljskoga muzeja Bosne i Hercegovine iz Sarajeva, koja se bavila etnografskim istraživanjima na području lištičke općine, sudjelovala je i etnologinja Dunja Rihtman istražujući glazbenu narodnu tradiciju. Svoja zapažanja objavila je g. 1970. u studiji pod naslovom »Narodna muzička tradicija lištičkog područja.« Govoreći o višeglasnom pjevanju (polifoniji) i njegovu obilježju na spomenutom području, autorica za gangu kaže: »Sve navedene oblike prve i druge kategorije nalazimo u pjesmama koje narod zove ‘ganga’ i ‘brojka’(‘brojanica’, ‘broja’, ‘brojavica’). U toku pjevanja u kojem učestvuju tri pjevača uloga svakog glasa je jasno određena. Za prvi glas tj. za prvog pjevača kažu da ‘priginje’, ‘oduzima’, ‘sleginje’, ’počinje’ a za ostalu dvojicu pjevača da ‘gangaju’, ‘voze’, ‘prate’, ‘preuzimaju’. Brojom nazivaju pjesmu u kojoj oba glasa u toku pjevanja izgovaraju isti tekst, za razliku od gange - oblika pjevanja u kojem drugi glas ne izgovara tekst, nego prati prvog pjevača sa muklo ‘e’ ili vokalom ‘o’.«Autorica je utvrdila da pučanstvo u području gange razlikuje stariju i noviju lištičku gangu i broju, da razlikuje lištičku od brđanske, nainske (tj. nahijske – m.o.) i bekinske (tj. bekijske – m.o.), i da su razlike među varijantama vrlo malene: one se očituju u tonalnim odnosima i u detaljima melodijskog kretanja drugog glasa. Na osnovi saznanja koja je dobila od kazivača, zaključila je da su ti napjevi gange rasprostranjeni: Lištička u Ljutom Docu, Biogracima, Jarama, Uzarićima, Mokrom, Trnu, Knežpolju, Lištici, Širokom Brijegu; brđanska u Buhovu, Rasnu, Dužicama, Čerigaju, Mamićima Gornjim, Kočerinu, Crnim Lokvama, Izbičnu, Donjem i Gornjem Crnču, Britvici, Gornjem Gracu, Grljevićima, Ledincu; bekinska (tj. bekijska) u Grudama, Posušju, Gorici, Drinovcima, Donjim Mamićima i nahinska (tj. nahijska) u Ljubuškom, Vitini, Radišićima, Klobuku. Bez obzira na nepreciznosti i nepotpunosti u vezi s gangom i njezinim varijantama i ovaj je rad prinos upoznavanju gange.12

I autor je ovih redaka priredio antologijsku zbirku pjesmica, njih nešto više od 3500 razvrstanih u skoro devedeset motiva, koje se pjevaju u gangi – «Ganga. Pismice iz Hercegovine, Imotske krajine, od Duvna, Livna i Kupresa», objavljenoj g. 1973.13 U predgovoru toj zbirci, u eseju «O gangi», prikazao sam mišljenja o gangi, njezinu imenu i nastanku koja su prije mene iznijeli etnomuzikolozi Branko Marić (g. 1934., 1938. i 1941.), Cvjetko Rihtman (1951.) i Vinko Žganec (g. 1958.) te etnologinja Dunja Rihtman (g. 1970.)., prikazao sam što je pjevanje ganga i bez nota opisao sam pjevanje gange na primjeru pjevanja tzv. bekijske gange, utvrdio sam da se ganga pjeva u području nešto istočnije od rijeke Cetine do iza Neretve,14 od Biokova i gorja koje dijeli jugo-zapadni dio Hercegovine od Jadranskoga mora pa na sjeveru do iza Livna, Kupresa, Prozora i do Ivan-planine,da gangu u tom području pjeva većinsko seosko hrvatsko pučanstvo, te manjinsko seosko muslimansko i srpsko pučanstvo koja živu među većinskim hrvatskim pučanstvom. Ukazao sam na neodrživost Marićeve i Rihtmanove tvrdnje da je ganga «donesena» iz Dalmacije u vrijeme austro-ugarskoga zaposjednuća Hercegovine g. 1878. Nastojao sam objasniti i neke druge etnografske pojmove u području gange: putničko pjevanje, brojkavicu (treskavicu, treju), džotavicu, reru, ojkavicu ili ojkanje i mnoge etnografske, socijalne i ostale pojmove koje se susreće u toj zbirci.15

Potom su o tom etnografskom pojmu uslijedili i drugi tekstovi.

Albanski povjesničar Zef Mirdita je g. 1976. prikazujući knjigu Aleksandra Stipčevića «Iliri» upozorio da se «i sama riječ gange, tipično za pjevanje Hercegovaca, može…lako vezati sa albanskom riječju KANGA, kënga sa značenjem 'pjesma'»16 Po Mirditinoj tvrdnji, albansko pučanstvo u južnoj Albaniji, koje je vlaškoga podrijetla, također ima istoimeno višeglasno pjevanje.17

U Općoj enciklopediji JLZ iz g. 1977. navedeno je da su gange ili gangalice narodne pjesme «koje se izvode na način primitivne polifonije; raširene u okolici Imotskog», zaobilazeći sve dotada istraženo u vezi s tim folklornim pojmom.18

Franjevac i muzikolog dr. Ivan Glibotić (r. g. 1901. u imotskom Slivnu), objavio je g. 1978. članak «Naše ojkanje i ganganje» u kome se je pozabavio tim «najstarijim formama našega glazbenog izražaja». Po Glibotiću, ojkanje ili treskanje je staro višeglasno pjevanje «ozbiljnijih ljudi», koje je tih godina izumiralo i rijetki su ga znali. U vezi s gangom Glibotić je mišljenja da je to pjevanje nastalo u Imotskoj krajini oko g. 1910. i nastalo je tako, što je netko pri pjevanju počeo oponašati gusle «tj. drugi je glas mjesto teksta počeo pjevati gan, gan, zapravo ga, ga… i nastala je revolucija, kao i druga revolucija. Momcima i djevojkama se to svidjelo i gangali su (s početka gagali) pa danas svi gangaju». Nakon što je upozorio na «ružni završetak» valjda nekoga načina imotskoga pjevanja gange, kad bi «posljednji slog…skliznuo za nekoliko tonova i momci bi…izgovorili kreštavim glasom taj slog u glisandu ili portamentu», i Glibotić je upozorio na nestajanje gange: «Naša mladost ode u Njemačku pa kad se i vrati, ne pjeva puno. Ganga se skoro više čuje po njemačkim radilištima i gradovima, osobito na kolodvorima, nego u Hrvatskoj.»19

Student bogoslovije u Splitu Šime Čagalj je g. 1979. objavio tekst «Ganga – kao oblik usmenog izražavanja», uglavnom na osnovi eseja «O gangi» autora i ovoga teksta, ali i na osnovi vlastitih razmišljanja. Po Čagalju, ganga je književni usmeni narodni oblik specifičan po svojoj formalnoj građi i načinu izvođenja, koja je «zapravo najdublja riječ unutarnjosti o svim pojavnim i skritim zbivanjima u čovjeku, koji ju je stvarao i pjevao».20 Iste je godine u «Nedjeljnoj Dalmaciji» poznati književnik Luko Paljetak objavio kratki esej «Reski i trpki 'Orfej' gange» u kojem je progovorio na osnovi već spomenute zbirke «Ganga», pri čemu je dvostihove koje se pjeva u gangi usporedio sa španjolskim «dubokim pjesmama» (Cante hondo).21 Sljedeće godine, 1980., objavljen je intervju s Ankicom Petrović, etnomuzikologom iz Sarajeva koja je na Kraljičinom univerzitetu u Belfastu obranila doktorsku tezu pod naslovom «Ganga, oblik tradicionalnog pjevanja u Jugoslaviji». Budući da nisam uspio pronaći tu disertaciju u rukopisu ili objavljenu ili neki drugi tekst etnomuzikologinje Petrović, pomoći će nam njezin spomenuti intervju. Po njezinu istraživanju ganga se pjeva u Hercegovini, u jugozapadnoj Bosni i Dalmatinskoj zagori, kao pjevanje nju čini mala glazbena cjelina u tekstualnom obliku zaokružena samo jednim dvostihom na kome je izgrađena melostrofa, sastoji se iz solističkoga parta koji uvodi u pjesmu i iz polifonoga parta u kome sudjeluju svi koji pjevaju određenu gangu. Pri tome su osobito značajni odnosi glasova: «dok jedan glas izvodi tekst, dotle drugi glasovi gangaju na jednom od vokala» i po svojoj funkciji jednaki su vodećem glasu. Po ukrasnim tonovima koje izvode pratitelji u pjevanju gange razlikuju se vrste gange. Ganga je «u seoskoj sredini pomenutog područja…jedan od najcjenjenijih oblika pjevanja i općenito kulturnog izražavanja». Posebno egzistira u područjima sezonskoga stočarskog kretanja, ima dosta sličnosti s drugim polifonim oblicima pjevanja i naravno, u skladu s ondašnjom jugoslavenskom ideologijom, «kulturni je izraz Srba, Hrvata i Muslimana…što ukazuje na zajednički identitet naših naroda».22

Dr. Mijo Milas je g. 1981. u uvodu svoje knjige «Asan-aginičin zavičaj. Povijesno-kulturni kontekst narodne balade» progovorio i o gangi, «koja prati svaki značajniji događaj, a obično nastaje nekoliko dana nakon događaja». Po Milasu, ganga je, kao vrsta pjevanja, pojavila se «oko 1900. ili koju godinu ranije» i nastala je «tako da su jedan pjevač ili dva, odnosno tri, oponašali gusle, a jedan je pjevao, kao što jedan pjeva prilikom guslanja», izgovarajući «slogove: gun, gun, gun ili gan, gan, gan, kao pratnju 'pivaču', pa odatle izraz ganga za tu vrstu pjevanja». Po istom autoru, ganga je «izvorno imotsko pjevanje» i iz Imotske krajine širila se je u susjedna područja.23 U tome je Milas, iako se ne poziva na njegovo mišljenje, podržao u «Imotskoj krajini» tri godine ranije izneseno Glibotićevo mišljenje da je ganga nastala u Imotskoj krajini i tako da su pratitelji pratili predvodnika pjevanja oponašajući gusle.

S. Mirta Lišnić je g. 1987. u «Svetoj baštini» objavila članak «Rera-ganga» u kome je obradila narodne glazbene izraze: treskavicu-ojkavicu, vezu gusle-rera-ganga, reru općenito, pozivajući se na više domaćih i stranih istraživača iz toga područja. Ukazala je na veliko značenje istraživanja ojkanja Antuna Dobronića, Ljudevita Kube i Ankice Petrović. Tvrdnju Mije Milasa o postanju, oponašajući gusle, i vremenu nastajanja gange oko g. 1900. drži upitnom. Po njezinu istraživanju «Ganga se pjeva u Hercegovini, u okolici Duvna, Livna i Kupresa, Imotskoga, Vrgorca, Omiškoj zagori, - u središnjem dinarskom području. Rera se pjeva oko središnjega toka rijeke Cetine. Ganga i rera istovjetni su oblici narodnoga pjevanja.» Autorica je ukazala na prigode u kojima se rera i ganga pjevaju, na njihovo značenje u pučanstvu koje ih pjeva i slično. Naglasila je da je teško notno zapisati navedene glazbene izraze.24

Zdenka je Miletić g. 1988. u Zagrebu objavila osvrt «Gangam gangu», nastao na osnovi podataka iz moje zbirke «Ganga» iz g. 1973. i na osnovi vlastitih prosuđivanja, objavljujući i jedan notni prikaz pjevanja gange. Autorica toga teksta očito je previdila moje mišljenje o neodrživosti Marićeve i Rihtmanove tvrdnje da je ganga u vrijeme austro-ugarskoga zaposjednuća Hercegovine g. 1878. došla u to područje iz Imotske krajine, kad je to mišljenje pripisala i meni.25

U Imotskom je 25. studenoga 1989. održan simpozij o gangi pri čemu su svoje referate iznijeli profesor Muzičke akademije iz Splita Nikola Buble, prof. Ivan Juroš iz Imotskoga, Petar Oreč i Jure Begić iz Posušja te dr. Mijo Milas, neuropsihijatar u Splitu.26 Referati nekih sudionika su objavljeni. Tako je g. 1992. u «Imotskom zborniku 1» objavljen prerađeni referat etnomuzikologa Nikole Buble iz Splita pod naslovom «Ganga u kontekstu svekolike, autohtone folklorne glazbe Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine». U tom tekstu Buble je, nakon što je prikazao ukupnu autohtonu glazbu Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine, iznio mišljenje da je ganga autohtona folklorna glazba, da pripada «osebujnom glazbenom svijetu», da njezini prapočeci «sežu duboko u prošlost», da je oko g. 1900. nastala na području Imotske krajine tako da je «pojednostavljenom obliku ojkanja (putničkog pjevanja, treskanja) inkorporiran zvuk imitiranja gusala» pozivajući se pri tome na već spomenuta mišljenja Ivana Glibotića, Mije Milasa i Ankice Petrović, ali i drugih. Ukazao je da (g. 1989.) ganga s manjim intezitetom živi u seoskoj sredini, ali «se zato, danas, podjednako čuje po njemačkim radilištima, gradovima i kolodvorima».27 Drugi objavljeni rad s toga skupa je «Ganga – narodno pjevanje» autora Petra Oreča, rodom iz posuškoga kraja, inače poznatoga istraživača kulturne baštine s područja zapadne Hercegovine. Govoreći o rasprostranjenosti gange Oreč je mišljenja da se ganga pjeva «u cijeloj današnjoj Hercegovini, u Imotskoj krajini, u tri sela kod Vrgorca…, a to su: Stilji, Orah i Prapatnica, pa u Livnu, Tomislavgradu, Prozoru (Rami), u dijelu Konjica, u Bugojnu, Gornjem Vakufu, odnosno Uskoplju, gdje pjevaju gangu doseljenici iz zapadne Hercegovine, te u Kupresu, Kalinoviku i Foči». Središnjim područjem gange Oreč drži područje između Cetine i Neretve. Gangaši koji prate pjevača izgovaraju «gan, gen, gun, gn, gin, gun…Ipak, najčešće pratnja izgovara: gan, gan…Važno je da pratnja (jedan ili više njih) ne prekida izgovarati bilo koji oblik dok pjevač pjeva gangu (pjesmu).» Ima više vrsta gange. Do g. 1950. gange su bile više ujednačene, a kasnije su se razlike povećavale. Tako su nastale gange po nazivima mjesta: gradačka, gorička, batinska, ružićka, rujanska, roškopoljska, rakićka, lovrećka ganga, dok su rjeđa imena prema zaseocima: lipovačka u Gracu kod Posušja, vranićka u Broćancu kod Posušja i dr. Postoje gange i prema većem području: bekijska, kočerinska, belevarska, lištička, ljubuška (nahijska) i dr. Po Oreču, gangu se je počelo pjevati oko g. 1890. u Gracu i Batinu kraj Posušja, gusle nisu imale udjela u nastanku gange, nego uvođenje trećega, a možda i četvrtoga i petoga glasa u dvoglasno pjevanje. Mišljenja Branka Marića i Cvjetka Rihtmana da ime gange potječe od albanske riječi kang Oreč drži samo pretpostavkama. Itd.28

Kroatist i poznati proučavatelj hrvatske usmene književnosti prof. dr. Josip Kekez g. 1996. objavio je tekst «Sjećanje na gangu» u kojem je zaključio: «Premda je iz duboke prošlosti doprla do naše suvremenosti kao ambijentalna poezija, ganga je ipak svehrvatskog značenja; između ostaloga i zato što su ambijenti u kojima je povijesno izvođena, globalno bili nositelji hrvatske sudbine, što su dakle baš oni Hrvatsku u današnjosti iznijeli na svojim plećima, a to opet dodatno znači da ganga i tematski prerasta izvedbene ambijente i reagira na opća nacionalna zbivanja.» Pozivajući se na već spominjanu zbirku «Ganga» iz g. 1973. Kekez je dalje zaključio da je «ganga u prvom redu ambijentalno pjevanje», da na području gdje se ganga pjeva «prosječno naseljava oko četiri stotine tisuća duša. I svima je njima u svakom vremenu ganga bivala osnovnom duhovnom hranom…Jer, ganga je zapravo nositelj svake ambijentalne duhovnosti. Uostalom, ona je izrazito poezija mladih i svojim deseteračkim dvostihom komunicira sa svim oblicima života svakodnevice. Čini to i u svim mogućim varijantama.» Dalje je ustvrdio da se razlikuje muško od ženskoga pjevanja, iako je višeglasno pjevanje, pri čemu broj pjevača nije ograničen, u nedostatku društva ostvaruje se i jednoglasno, pojedini izvođači znaju izvoditi na desetine, pa i više od pedeset načina pjevanja gange, ganga nastaje ad hoc po potrebi i u različitim prigodama te obilježuje sva važnija socijalna i politička zbivanja. Nakon što je za tu tvrdnju naveo primjere iz Raosova romana «Prosjaci i sinovi», Kekez je zaključio da je «ganga svojim sadržajem i svojim izvedbenim kontekstom» dospijevala i do pisano-književnih djela uvaženih hrvatskih pisaca modernista i tradicionalista. Dalje je podržao mišljenje, pozivajući se na pjesmu «Legenda» poznatoga pjesnika Drage Ivaniševića da «ganga teče sve tamo od prapostojbine i da su je Hrvati jednostavno donijeli sa sobom u naše prostore…Tako naši davni preci s gangom, pretpostavljamo, začeše hrvatsku novu povijest; tad ovdje zaredaše porodi, vjenčanja i ukopi. Svi svakodnevni životni oblici i u njima ganga ustrajaše sve do dana današnjega; kada ganga sve više biva nostalgično sjećanje, a sve manje izvedbena stvarnost.»29

U «Hrvatskom leksikonu», objavljenom g. 1996., za gangu je navedeno da je oblik narodnoga napjeva «u kojem jedan pjevač izvodi melodiju i riječi, a druga dvojica ga prate (gangaju) izvodeći mukle vokale 'e' i 'o'.», da je karakteristična za okolicu Imotskoga, da je odatle u početku XX. stoljeća prodrla u Hercegovinu i Bosnu (Prozor, Kupres), da se razlikuje po izvođenju i nazivima u pojedinim područjima.30 U «Hrvatskom općem leksikonu» iz iste godine za gange (gangalice) se navodi da su narodne pjesme raširene oko Imotskoga te da pjevač pjeva melodiju s određenim tekstom i da ga ostali prate.31

Ivan Dugandžić je g. 1999. u tekstu «Ganga» rezimirao istraživačke zaključke P. Oreča, N. Buble, M. Lišnjić i D. Rihtman, zaključujući i sam «kada i gdje su prvo počeli pjevati gangu još je otvoreno pitanje».32

Dr. sc. Milan je Nosić g. 2000. u Mostaru objavio članak «Podrijetlo riječi ganga». Nosić je mišljenja da je ilirski etnički korpus, koji su Hrvati zatekli na ovim prostorima, u tijeku stoljeća kroatiziran i kroz razne običaje, vjerovanja, načine odijevanja, pjevanja, sviranja, nazive materijalne kulture, onime i mnoge druge izraze, pa i izraz ganga, postao sastavnim dijelom hrvatskoga korpusa. Nastavno tomu, Nosić je podržao mišljenje Cvjetka Rihtmana da je ganga «relikt ilirske muzičke kulture», da se «danas pjeva na području od Neretve do Cetine i od Biokova do Vrbasa, pa i šire», u području ilirskoga plemena Dalmata/Delmata, suprotstavio se je svima (Marić, Rihtman, Žganec, Miletić33 ) koji su prihvatili mišljenje da je ganga iz Dalmacije oko g. 1900. došla u Hercegovinu i raširila se i mišljenju da je ganga motivirana slogom gan (Marić, Rihtman) i zaključio je da je riječ ganga «ilirski supstratni leksem u hrvatskom jeziku» dokazujući da je izraz ganga nastala od riječi kang (kang/kanga>gângà); da u albanskom jeziku, jedinom slijedniku ilirskoga jezika, postoji više izraza s osnovom kën sa značenjem pijevac, pjevanje i slično i s osnovom këng sa značenjem pjesma, popijevka, spjev, pjevač, pjesnik, ptica pjevica, pjevalište, pjesmica. Dalje je Nosić upozorio da su u «Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika» leksikografski obrađeni izrazi ganga («otegnuto, jednoliko hercegovačko pevanje, pri kojem obično jedan pevač 'vodi', a ostali ga prate ponavljajući gan-gan-gan»), ganganje, gangati; da se u «Rječniku trogirskog čakavskog govora nalaze izrazi gãnga (način pjevanja žitelja Dalmatinske zagore, vjerojatno misli se na Imotsku krajinu gdje se pjeva gangu), gânga (bučna zabava, veselica), i gàngàt (zabavljati se); da se u «Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika» nalazi izraz gangelica sa značenjem pjesme pjevice. Slični izrazi postoje i u makedonskom jeziku.34

Za ovu prigodu konzultirao sam i akademika Aleksandra Stipčevića, autora knjige «Iliri», koji je mišljenja da je riječ ganga romanskoga podrijetla (od lat. riječi kantus, -us, m.) koja je iz antike kroz ilirski jezik i kulturu dospjela do nas.35 U vezi s tim problemom razgovarao sam i s poznatim muzikologom dr. sc. Mihom Demovićem koji je mišljenja da bi izraz ganga mogao biti iz germanskoga govornog područja (njem. Gesang – pjesma, pjevanje) koja je u naše područje (kao npr. ples tanac) došla u vrijeme kad su Hrvati bili pod suverenitetom i utjecajem karolinga u IX. stoljeću36 Takva i slična razmišljanja svakako će još uvijek biti povod novim mišljenjima.37

Vrijeme i područje nastanka gange

Iako po svom pjevno-glazbenom ustroju pripada vrlo starom višetisućljetnom tonskom sustavu pentatonici – petoglasju, na kome se zasnivaju glazbe svih starih naroda Istoka i Zapada, od Kine, Japana, Burme i Sijama do Europe, Afrike i Amerike, ganga je kao glazbeno-pjevno stvaralaštvo sela relativno mlada, nastala je tek otprilike prije jednoga stoljeća, oko g. 1900.,38 kada je, svakako, mladež otkrila da se može pjevati i na drugi način i pri čemu je svaki pojedinac mogao doći više do izražaja nego pri tadašnjem tradicionalnom pjevanju, a svakodnevni život (čuvanje stoke, razni poljski radovi i pojačano druženje mladih po selima, poljima i u planinama) i porast pučanstva pridonosili su tom novom načinu pjevanja.

Ganga je nastala na prostoru starohrvatske župe Imote – u današnjoj Imotskoj krajini i u zapadnoj Hercegovini, gdje je usmeno kulturno nasljeđe bilo vrlo staro i vrlo živo, prenoseći se od naraštaja do naraštaja i gdje je usmena književnost i sve ono što se je usmeno stvaralo i obično izražavalo kroz priče i stihove, prigodno, namah i bez zapisivanja, očuvalo i održalo upravo pjevajući i prepričavajući. Kao agresivniji oblik pjevanja od tradicionalnih pjevanja, ganga se je širila u druga područja, prvenstveno odlaženjem mladeži ljeti sa stokom na ispašu u planine, seobama i uobičajenim druženjima mladih.

Ganga je kao pjevno-glazbeni oblik izražavanja najviše cvala, razvijala se i bila u upotrebi oko g. 1950., dok je, bez obzira na ratne strahote i društvene promjene, naše selo i pučanstvo u području gange još uvijek živjelo svojom tradicijom, a svaki novi naraštaj tom obliku pjevanja davao je nova ostvarenja. U vrijeme svoga uspona ganga se je pjevala u prostoru od iza Cetine do iza Neretve, od Biokove i gorja što dijeli jugozapadnu Hercegovinu od mora do livanjskoga kraja, Kupreške visoravni, Uskoplja, Ivan-planine, Kalinovika i Foče, do Nevesinja i Popova.39 Općim odlaskom starijih na rad u tuđinu i mladih u gradove radi školovanja šezdesetih i sedamdesetih godina počelo je izumiranje seoskoga života i gange, ali i svakoga tradicionalnog pjevanja. Uz Imotsku krajinu,40ganga je pjevana i u nekim selima vrgorske općine41 i omiške općine42 te u Ugljanima i nekim zaseocima koji upravo pripadaju gradu Trilju.43 Uglavnom gangu je pjevalo hrvatsko seosko pučanstvo, ali i manjinsko seosko muslimansko i srpsko pučanstvo u navedenom području

 

Ganga pijevno-glazbeni oblik

Sve do prije tridesetak godina u navedenom području ganganje je bilo glavni pijevno-glazbeni oblik i pjesničko-pučko izražavanje, koje su njegovi pjevači i pjevačice izvodili u svom prirodnom i instinktivnom izražavanju, ne po notama nego po zamišljenim i zapamćenim tonovima.

Pjevno-glazbeni izraz ganga je duševno-duhovni proizvod svakoga pojedinca ili određenih skupina, pa i lokalnih zajednica što je utjecalo i pridonosilo da se ganga odlikuje po velikom mnoštvu napjeva koje znamo kao bekijska, nahijska, posuška, belevarska, broćanska, imotska, pa i po selima i zaseocima, jer svi oni, koji su pjevali, i još uvijek pjevaju gangu, u potpunoj slobodi izražavanja unosili i unose svoje duševno-fizičke osobine, čime napjev čine življim ili opuštenijim, tužnijim ili veselijim, blagim ili žestokim i slično, a i obično dodajući neke glazbeno-tonske nijanse.

Iako je ganga višeglasni način pjevanja u nedostatku društva može je pjevati i pojedinac, samac, oponašajući naizmjenično prvo ulogu pjevača i zatim ulogu gangača. U području gange svatko dobro i strogo razlikuje gangu od svakoga drugog načina pjevanja - »putničkog«,44

»brojkavice«, »treskavice«, »treje«,45 džotavice«,46 »rere«,47 » ojkavice«48 i svih drugih mogućih načina pjevanja što se susreću na području Dinarskoga gorja i šire, gdje je uobičajena pentatonika slavensko-ilirsko- mediteranskog podrijetla.

Značenje pojma ganga u području gange je dvostruko. To je značenje pjesme i određeno pjevanje pjesme – ganganje. Značenje glagola gangati je također dvostruko: pjevati gangu/pjesmu i pratiti pjevača u pjevanju gange/pjesme.

Način pjevanja gange

Ganga je načelno dvopjev; jedan pjeva, a prate ga/gangaju jedan, dva ili više gangača ili gangaša, ali svi u jedan glas. Koliki će broj gangača biti, ovisi o skupini koja pjeva, o glasovima svih koji sudjeluju u pjevanju, je li se oni slažu, posebno ovisi o samom glavnom pjevaču predvodniku, odnosno o njegovu grlu; može li izdržati da ga prate jedan ili više glasova.49 Glas glavnog pjevača treba nadvisivati glasove ostalih sudionika u pjevanju i predvoditi ih u tijeku pjevanja.

Pjevač predvodnik obično započinje pjesmu i predvodi ostale u tijeku pjevanja. On je glavni u pjevanju; vodi ga tako da usmjeri glasove u jedan glasovni tok. Ostali glasovi – gangači - prate »pivača« svojim neodređenim glasovima, odnosno poluglasovima sličnim vokalima slogova što ih izgovara pjevajući »pivač«. Dok se za glavnog pjevača uvijek kaže da »piva« ili »vodi«, za njegove pratioce u pjevanju kaže se da »gangaju«, »priginju«, ili »prate«.

Svaki napjev gange može se raščlaniti na početak-jednopjev, i na glavni dio pjevanja- dvopjev ili višepjev. Već je Marić upozorio da se ganga ne može zamisliti bez takozvanog inicija -početka. Pjesmu koju će pjevati započinje »pivač« ili netko od gangača. U narodu se taj pojam zove »započinjanje«. Pjesma se »započinje« po potrebi; nema neke procedure ili nekoga krutog običaja, često se svi pjevači natječu tko će prvi započeti pjesmu. Ako pjesmu započinje glavni pjevač, da bi se malo odmorio, daje znak jednom od supjevača da preuzme »glas«, i to riječima potiho: »Privati!« ili »Priuzmi!«, a često nekom kretnjom, migom. Ako pjesmu započinje jedan od gangača, onda pjevanje preuzima glavni pjevač i »vodi« dalje. Ako se pjevači nisu dogovorili tko će biti »pivač«, onda onaj koji je iznenada započeo pjevanje obično kaže, također potiho, onomu za koga zna da najbolje pjeva, da vodi pjevanje, i to riječima: »Vodi!« ili »Uzmi!«. Vremenski razmak između »započinjanja« i prihvaćanja pjevanja različit je i ovisno o raspoloženju samih pjevača, traje od jedne sekunde do jedne minute, a nekad i više. Onaj koji »započinje« gangu, po fiziološkom imperativu i nesvjesno pročisti grlo i ovlaži ga, izdigne glavu i prsa da bi pluća primila što više zraka a zatim iz glasnica kroz usta provali napjev obilježja gange koja se već pjeva.

Kako izgleda inicij - početak i samo pjevanje gange, pokazat ću, na načinu pjevanja bekijske gange koja se je počela pjevati najkasnije nakon Prvoga svjetskog rata: Gango moja, uvik sam te piva,/pivat ću te dok me bude živa!«

Onaj koji započinje: Gaaangoo moooojaaa, uuvik saan te piivaa…

Onaj koji preuzimlje napjev: Gaaangoo mooooo…

Onaj koji vodi:..jaaaa uuuvik saaan te piiiva…uuvik saan te piiiva…

Drugi dio pjesme također se pjeva kao i prvi ili se nastavlja pjevajući s prvim djelom, i to kad se otpjeva:….ja, uvik sam te piva ( …jaaaa uuuuvik saaam te piiiva…), nastavi se odmah pjevati: pivat ću te dok me bude živa (piiiivaat ćuu te doook me buuude žiivaa). Ako se čitava pjesma ne pjeva odjednom, onda je svaki stih zaseban niz riječi, ali s dijelom sadržaja pjesme. Kad se drugi dio pjesme pjeva posebno, onda on također ima svoj početak, kao i prvi dio. Zapravo u tom slučaju svaki se dio pjeva zasebno. Visina i brzina napjeva zavisi o fizičkoj mogućnosti samih pjevača, prije svega o njihovim plućima i glasnicima. U nekih pjevača vokali odnosno slogovi mogu biti kraći ili duži; također i riječi pjesme mogu se pjevajući izgovarati neovisno jedna o drugoj ili vezujući se jedna uz drugu. Uspjeh svakoga pjevanja, pa tako i gange, ovisi o samim pjevačima, to jest kako će oni »izvesti« svoj napjev.Naveo sam primjer pjevanja bekijske gange. I svaki drugi napjev gange ima svoj početak i pjevanje.

Napjevi gange

Iz dosadašnjega prikaza vidi se da je bilo i da još uvijek ima više napjeva, odnosno više vrsta gange. Dok su jedni nastajali, drugi su nestajali. Održale su se one gange koje su bile najpogodnije za pjevanje i koje su slušateljskom uhu bile najmelodioznije i najprikladnije. Svaki kraj imao je svoju gangu, svako selo svoju, pa čak i zaseoci imali su svoju gangu, ovisno o mladeži koja je stvarala te napjeve.50 Sve su gange po svom napjevnom ustrojstvu slične. Stvaraoci tih napjeva obično su momci ili djevojke, a na njihovo spontano i prigodno stvaranje utjecale su već postojeće gange, mentalitet i raspoloženje pjevača, njihovo fiziološko ustrojstvo koje pridonosi stvaranju glasa, sposobnost stvaranja nijansi u napjevima, pa i sama pjesma sa svojim sadržajem.

Ako isti napjev pjevaju pjevači iz različitih sela, on se u uhu slušatelja doimlje drugačije. U tome je razlog što su nastajali i još uvijek postoje mnogi napjevi gange.51 Čini se da se je najduže očuvala ganga »okavica«, u kojoj kroz glasove pratitelja – gangača ili gangaša - u uhu slušatelja dolazi do izražaja kao odjek vokal o. Po kazivanju onih koji je pjevaju, taj napjev počinje s kraja devetnaestoga ili početka dvadesetoga stoljeća. Nekako oko Prvog svjetskog rata nastali su oni napjevi koji se danas nazivaju bekijska i nahijska ganga. Mnogi su napjevi iz tog vremena izumrli, zaboravili se. Nakon drugog svjetskoga rata mnogi su napjevi nastali u razdoblju otprilike od 1948 do 1950. godine. Svaki dernek i svaka svetkovina donosili su nove napjeve, nove gange.

Ganga je - bez obzira koliko je po svom tonskom ustrojstvu gruba i »divlja« - u starijega pučanstva na području gdje se pjeva omiljenija od svih drugih načina pjevanja.

U svojim karakterističnim deseteračkim dvostihovima ocrtava sva područja ljudskoga života i djelovanja do te mjere da prerasta u kroniku svoga vremena. Sociološke promjene koje su se dogodile na području gdje je ganga nastala i ostala zbivanja, koja su prouzročila odlazak mladih iz toga kraja, učinila su da je ganga na području gdje je nastala gotovo nestala, ali ona nastavlja i dalje živjeti gdje god živi pučanstvo iz gangina zavičaja.


Poruka sastavni dio napjeva

Kao i svakoga drugog glazbeno-pijevnog izražavanja, glavni motivacioni čimbenik pjeva gange je njezina poruka, koja je, zapravo, uz zabavljanje, radovanje i veselje, sastavni i glavni dio ukupnoga doživljavanja te kulturno-duhovne manifestacije i koja se kao sastavni dio napjeva izražava pjesmicama – obično dvostihovima usmenoga pjesništva, pučke nezapisane književnosti, u desetercu, a u kojima se govori (pjeva) o svim pojavama u životu čovjeka, ali i o svim drugim zbivanjima i mijenama s kojima se čovjek kao društveno biće susreće. Za razliku od modernoga lirskog stvaralaštva, koje u većini izbjegava prikazivanje svakodnevice, dvostihovi gange su izvori višetisućljetnog ljudskog iskustva, s obiljem etnografskih pojmova pučanstva i prostora u kome su nastale, ali i kronike svakodnevnih zbivanja u kojima je, uz ona iz svakodnevnog života, od rođenja do smrti, najviše o ljubavi, sačuvana uspomena i na sva politička zbivanja XX. stoljeća, posebno na sudjelovanja i stradanja u ratovima, na iseljeništvo, tuđinu, na sve ono što je ostavilo traga u kolektivnom sjećanju u Hrvata. Velik je broj motiva na koje je u tom usmenom stvaralaštvu sačuvana uspomena. Kao takva, ganga je sa svojim porukama nezamjenjiva i nenadoknadiva.bila glavni medijski javni oblik izražavanja koji je zapravo prenosio, komentirao i kao posebna i svojevrsna usmena kronika opisivao sve što se je u svijetu gange pojavljivalo i događalo u životu pojedinca i onda još uvijek patrijarhalne zajednice, pa i šire, diljem hrvatske domovine i čitavoga svijeta. Te stihovane i u većini rimovane poruke ili sadržaje koji se izražavaju, iskazuju, pa i prepričavaju pjevajući gangu, najobičniji su, najjednostavniji i najstvarniji oblici prikazivanja i opisivanja svih oblika svakodnevnoga života, svega onoga što čovjeka prati i s čime se čovjek susreće u životu od rođenja do smrti, bez obzira na pojmove, kategorije ili na bilo kakve razlike u ljudskom životu i življenju, u ljudskom duševnom izražavanju i svega onoga s čime se susreće pojedinac, pa i čitav ljudski rod, od onoga najjednostavnijega, pa do najvažnijega u životu. To sve gangu čini nezamjenjivom i nenadoknadivom.


Motivi gange


Najomiljeniji motiv gange i njezine poruke je ljubav u svim svojim oblicima, ali, kao što je već rečeno, i sve drugo što je pratilo čovjeka iz područja gange. Ta je ganga komentirala svaku bilo po čemu poznatiju djevojku, njezinu ljepotu, njezino ponašanje i sve čime je ona skretala pozornost na sebe. Isto tako, ali nešto manje i momke. Ta je ganga od zaborava sačuvala uspomenu na naše bake i prabake, djedove i pradjedove, majke i očeve, opjevala odnose u obitelji, porodici i rodbini, odnose između momaka i djevojaka, udaju i svadbu, svako veselje, svaku radost, pa i svako stradanje, svakodnevne radove koji su obavljani u području gange, od kopanja i kosidbe do branja grma, odlazak u vojsku, ratovanja, odlazak u tuđinu, zatvorske patnje, ukratko zabilježila je i opisala sve. Ganga je komentirala sve društvene promjene i sva domaća i svjetska zbivanja, ovisno koliko je čovjek područja gange čuo za njih i saznao o njima.

Zaključak

Zaključno se može naglasiti da je ganga pjevanje sela52 i da je nastala u posebnim povijesno-društvenim i prostornim uvjetima. Njezino je interesno područje vrlo široko, sveopće, iscrpno, svestrano i raznovrsno. Ona je kao pjevno-glazbeni pojam i usmeno stvaralaštvo zabilježila svaku pojavu i svako zbivanje u društvu i području gdje živi, od najobičnijega i najbanalnijega do najznatnijega, opjevala je mnoga mjesta i mnoge osobe, kao kronika sačuvala je od zaborava prošlost ljudi i prošlost svoga područja, svjedoči o ljudskim patnjama i nevoljama, o željama, htijenjima, srtajima i posrtajima, uspjesima i padovima, prenijela nam je mnoge etnološke i etnografske pojmove te mnogu šalu popraćenu humorom, ironijom i sarkazmom. Upravo ta njezina svestranost i obuhvatnost, iako se radi o glazbenom izričaju i poeziji, učinila ju je čuvaricom životnoga iskustva i životne filozofije pučanstva u njezinu području.

U zlatno doba svoga života, sve dok nije opustjelo selo šezdesetih godina XX. stoljeća, gangu se je pjevalo i danju i noću, u svako doba i u svakoj prigodi, i u kući i izvan kuće, pri putovanju, pri odlasku na njivu i ogradu, pri čuvanju stoke, pri radu, odmaranju, u gangi se je natjecalo, zapravo kroz pjevanje gange se razgovaralo i dogovaralo, prigovaralo i odgovaralo, hvalilo i ogovaralo. Jednom riječju, kao što danas u svako doba dana i noći i na svakom koraku imamo prilike preko elektroničkih medija slušati najsuvremenije pjevno-glazbene izraze, tako se je u navedeno vrijeme pjevalo i slušalo gangu. Danas je ona, može se sa sigurnošću reći, skoro izumrla na selu. Gdje je nekada ganga bila glavniji pjevni oblik izražavanja, promijenio se je način života i nju su potisnuli novi uvjeti življenja, a u njezinoj postojbini nametnuli su se drugi agresivniji i mladeži zanimljiviji glazbeno-pjevni oblici izražavanja. Ipak, pjevni oblik gange danas živi i susreće se i u svim urbanim sredinama diljem svijeta, gdje god žive odseljenici iz područja gange. Naravno i tamo nestaje kao što nestaju oni koji su je donijeli sa sobom.

Potrebno je naglasiti, iako je većina toga oblika duhovno-kulturnoga izražavanja i toga našega usmeno-književnog stvaralaštva nestala nezabilježena i propala jednom zauvijek, ipak i onaj manji sačuvani zapisani njegov dio svjedoči o velikom i neprocjenjivom bogatstvu jednoga kulturno-književnoga stvaralaštva naših predaka, pa i nas samih, koji smo u svemu tomu sudjelovali ili još uvijek sudjelujemo. Ona je i dalje, kao glazbeni i etnografski pojam, svakako, na prostoru na kojem je nastala i u dušama onih koji su potekli iz njezina okrilja još uvijek najprihvatljivija poruka, najdraži vjesnik, najmiliji pjev i najjača jeka.

Objašnjenja

1 Napredak (godišnjak), XXIII./1934., str. 105.-107.

2 Fra Silevstar Kutleša, Život i običaji u Imockoj krajini, priredila dr. Vesna Čulinović Konstatinović, izd. Matica hrvatska - Ogranak Imotski i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, Imotski, 1993., str. 315.-316.

3 Junačke narodne pjesme iz Imotske krajine. Skupio o. fra Silvestar Kutleša franjevac u Imotskome, Šibenik, 1939., str. 3.-4.

4 Sv. Cecilija, XXX./1938., sv. 2, 37.-39.; sv. 3, str. 73.-76.; sv. 4, str. 114.-115.

5 Napredak (godišnjak), XXXI./1941., str. 41.-46.

6 Cvjetko Rihtman, Polifoni oblici u narodnoj muzici Bosne i Hercegovine, Bilten Instituta za proučavanje folklora u Sarajevu, str. 7.-20. Iz teksta se vidi da se je autor služio Marićevim radovima, ali to nigdje ne navodi, svakako, zbog toga što je Marić u to vrijeme bio politički emigrant. Također, notni primjeri pokazuju da neki zemljopisni pojmovi autoru nisu jasni, svakako zbog toga što nije bio na terenu. Tako Rihtman selo Veljake stavlja u područje Bekije, a selo Klobuk stavlja u područje Nahije.

7 N. dj., sv. 1, A-J, str. 521., Zagreb, 1956.

8 N. dj., sv. 6, Makalj-Put, 227, Zagreb, 1956.

9 Iz toga se prikaza vidi da autoru glazbeno-pjevni pojmovi ganga i rera nisu jasni, ni u kojim su područjima ti načini pjevanja uobičajeni.

10 N. dj., sv. 1, A-J, izd. Leksikografski zavod, Zagreb, 1958., str. 520.

11 Rad kongresa folklorista Jugoslavije na Bjelašnici 1955. i u Puli 1952., Zagreb, 1958., str. 99.-104.

12 Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu, n. dj., str. 363.-417.

13 Tu su zbirku objavila «Naša ognjišta», franjevačka nakladnička kuća iz Duvna. Budući da su neki komunistički nadobudnici u Jugoslaviji pjevanje gange, zbog toga što su je pjevali i pripadnici Ustaškoga pokreta, identificirali ustaštvom i doživljavali je politički neprihvatljivom, što je i utjecalo na njezino minorno izvođenje na radio-televizijskim medijima kao folklorne baštine, za razliku od slične baštine drugih naroda i narodnosti u Jugoslaviji, tadašnji urednik «Naših ognjišta» fra Ferdo Vlašić, da bi izbjegao moguće neprilike, pokušao je ispitati u nekoga političkoga čimbenika iz duvanjsko-livanjskoga kraja mišljenje o izdavanju naslovljene zbirke. Taj «dobronamjerni» čimbenik je sugerirao da se moj predloženi naslov «Ganga. Pismice iz Hercegovine i Imotske krajine» osmisli tako da ne bi izgledao nametanje hercegovačke pripadnosti livanjsko-duvanjskom kraju u čemu bi «netko» mogao vidjeti neprijateljske namjere. U skladu s tim priređivač i urednik Vlašić osmislili su objavljeni naslov. Što su i jesu li organi komunističkoga sustava nakon objavljivanja «Gange» nešto poduzimali radi traženja razloga za njezinu zabranu nije mi poznato, osim što mi je rečeno da je jedan «drug» u Grudama predlagao da se knjiga zabrani, a njezin priređivač zatvori tj. kazni. Inače, taj moj rad neki su zaobilazili i izbjegavali spomenuti u svojim tekstovima više jer to nije bilo preporučljivo nego što nisu znali za njega. I to svjedoči o vremenu u kome je priređeno prvo izdanje «Gange» i u kome se u komunističkoj Jugoslaviji živjelo.

14 Općenito o pjevanju uz Neretvu sjeverno od Mostara vidi se iz opisa Marijana Mandića: «Hrvati Bijelog Polja u brdskim predjelima nisu bili skloni tamburi, oni su više voljeli gangu i seoski bećarac od koga se znala krv ugrijati u žilama svake djevojke koja bi čula tako lijepu momačku pjesmu. Na desnoj obali Neretve pjevala se ganga a manje bećarac. Na svadbama, sijelima, svetkovinama skupljali bi se gangaši u grupe i tako bi uz vino, pršut, kajmak pjevali pjesme samo njima izvodljive u riječima i ritmu. Najbolji gangaši potjecali su iz sela Đubrani, Vituša, Raška Gora…S lijeve obale Hrvati iz sela Jasenjani, Ravni, Prigrađani pjevali su klasični bećarac lijepa tona i glasa u skupinama, uz harmoniku ako bi se našla pri ruci. Na lijevoj obali Neretve bećarac su pjevale djevojke i žene po svadbama, svetkovinama…Srbi i Muslimani njegovali su bećarac, ali kod jednih i drugih bio je jak i krut, preglasan za slušanje. U srpskom bećarcu osjećao se utjecaj crnogorskog brdskog plemena i vlaškog nomadskog nasljeđa, dok se kod Muslimana stvarala mješavina hrvatskog i srpskog. Muslimani su jedino imali sevdah koji su prihvatili Hrvati i Srbi ali u maloj mjeri. Obično su uzimali ljubavne pjesme laganijih tekstova (Marijan Mandić, Krvava bjelopoljska poljana, vlastita naklada, Mostar, 1996., str. 32.-33).»

Pjevanje gange u nešto sjevernijoj drežničkoj kotlini i okolini vidi se iz opisa dr. Đenane Butorović: «U lirici prevladava, kako među Muslimanima tako i među Hrvatima, kratka pjesma – distih, ona pripada svim generacijama, i ženama i muškarcima. Pjeva se kao broja (brojka), ganga, i u novije vrijeme kao bećarac. Za broju i gangu se u Drežnici smatra da su tradicionalne pjesme. Zaseoci Roge-brdo i Striževo se smatraju tradicionalnim centrima drežanjske gange, posebno muške i muslimanskog stanovništva, dok se Vrdi i Perutac smatraju centrima muške gange hrvatskog stanovništva. Mnogi informatori smatraju da je ganga 'više muška pjesma' i da je više pjevaju muškarci nego žene. U Vrdima neki informatori, kao napr. Pavle Golemac, smatraju da Drežnjaci ne znaju pjevati gangu, da je ona u njih noviji način pjevanja. Sami Drežnjaci danas govore o starijoj i novijoj gangi, i s tekstovnog stanovništa i sa stanovišta načina izvođenja, te o gangi Gornje i Donje Drežnice. Na isti način se govori i o brojki.

Osim u časovima odmora Drežnjaci danas gangu pjevaju i uz posao, posebno muškarci uz kosidbu, u vrijeme kraćih pauza. Svi praznici, uz uobičajena sijela, prilika su kada se najviše pjeva. I u Gornjoj i u Donjoj Drežnici 'kolo' i 'kod kola' omiljene su manifestacije, prilike za pjesmu. Tu distih i gangu preuzimaju djevojke i mladići, čak je danas djevojke više pjevaju.

Sadržaj distiha je pretežno ljubavnog i šaljivog karaktera, kako kod žena, tako i kod muškaraca, i Hrvata i Muslimana ( dr. Đenana Buturović, Narodna poezija u Drežnici kod Mostara.. posebni otisak iz Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, Etnologija, Nova serija, sveska 37/1982., Sarajevo, 1982.).»

15 Ta je knjiga iz područja usmene književnosti i prva iz područja gange bila opće prihvaćena. Tiskana je u džepnom formatu na 380 stranica, oko 10. lipnja 1973. u Riječkoj tiskari u Rijeci u 6.300 primjeraka i rasprodana je za nepunu godinu dana. Njezino objavljivanje bilo je popraćeno u više glasila. O njoj su pisali: nepotpisani kratki osvrt Ganga, «Oko», 27. lipnja 1973., br. 11, u rubrici «Burza knjiga»; nepotpisani kratki tekst Ganga, «Kana», 1973., br. 7, str. 4.; Tomislav Ladan, Pučka pop poezija, «Oko», 25. srpnja 1973., br. 15, str. 14.; Josip Pavičić, «Ganga» u knjizi, «Večernji list», 25. srpnja 1973., str. 11.; «Kana», 1973.., br. 7. str. 4.; m, Anđelko Mijatović: Ganga, «Vikend», 10. kolovoza 1973., br. 272, str. 8.; (č), Anđelko Mijatović, Ganga…, «Matica, list iseljenika», 1973., br. 9, str. 43.; «Glas Koncila», 1973., br. 14, str. 16.; Ivan Juroš, Ganga, «Imotska krajina», V./1974., br. 75., str. 9.; i dr. Na Radio-Zagrebu ljeti g. 1973. više je puta govoreno o toj zbirci i citiralo se je pojedine pjesmice, posebno humoristične, u emisiji «Zeleni mehagerc», koju je uređivao Vojo Šijak, i u emisiji «Taksi za Babilon». Neka lokalna i povremena glasila objavljivala su izbore pjesmica iz zbirke «Ganga» (Sidro, Studenci i dr.). U «Antologiji hrvatskog umora», izd. Društvo hrvatskih humorista, Zagreb, 1975., knj. 4, str. 123.-130., priređivač Zvonimir Balog uvrstio je izbor oko 100 dvostihova s više od dvadeset naslova, a priređivač «Livanjske književne čitanke», izd. Matica hrvatska Ogranak u Livnu, Livno, 1994., knj. III., str. 61.-102., fra Jozo Mihaljević uvrstio je izbor više od 1200 dvostihova po motivima i doslovno oko 65 preuzetih naslova iz zbirke «Ganga» ne navodeći otkud su to preuzeli.

16«Ganga», ne navodeći otkud je to preuzeo.

 Zef Mirdita, Knjiga o Ilirima - Aleksandar Stipčević, «Iliri», izd. Školska knjiga, Zagreb, 1974., Republika, XXXII./1976., br. 6, str. 708.-719.

17 Usmena izjava dana u Zagrebu 9. travnja 2003.

18 N. dj., Zagreb, 1977., str. 105.

19 Imotska krajina, 15. rujna 1978., str. 9.

20 Put, povremeno glasilo Bogoslovije u Splitu, II./1979., br. 2, str. 31.-35.

21 Nedjeljna Dalmacija, br. 446, 25. studenoga 1979., str. 9.-11. Budući da se je autor pri sastavljanju toga tekst služio općenito podacima i ilustrirao sa šesnaest pjesmica iz antologije «Ganga» koju je autor ovih redaka priredio i g. 1973. objavila franjevačka izdavačka kuća «Naša ognjišta» u Duvnu, a priređivač i izvor nije nigdje naveden i u tom su članku navedene neke netočnosti, kao ona da se ganga pjeva i u «Zagori, između Krke i Cetine» te tome za ilustraciju dodano i pet vulgarnih erotičnih pjesmica za koje je poznato da pripadaju nekim drugim etnološko-etnografskim područjima (u ovom slučaju slavonskom i derventskom području), 26. studenoga 1979. poslao sam uredništvu ND ispravak, upozoravajući da nije uredu tajiti izvor otkuda je to preuzeto te da «takav prikaz najmanje zaslužuju oni koji gangu pjevaju, jer je to njihovo predstavljanje u svijetu i ne samo folklorističko». Naravno, taj moj prigovor nije nikad objavljen.

22 Ankica Petrović, Fascinacija gange. Specifičan muzički izraz u našoj tradiciji, Odjek, XXXIII./1980., br. 15-16, str. 23. Intervju vodila Rada Nuić.

23 Mijo Milas, Asan-aginičin zavičaj. Povijesno-kulturni kontekst narodne balade, izd. Imotska krajina (glasilo), Imotski, 1981., str. 23.-25.

24 Sveta baština, mjesečnik, srpanj/kolovoz 1987., Duvno, str. 16.-17.

25 Zdenka Miletić, Jeka s hercegovačkog krša, izd. Kršćanska sadašnjost/Sveta baština, Zagreb/Duvno, 1988., str. 55-60.

26 Ganga je kulturna baština, Imotska krajina, Imotski, 15. prosinca 1989., str. 5.

27 Imotski zbornik 1, izd. Matica hrvatska ogranak Imotski, Imotski, 1992., str. 143.-164.

28 Hercegovina, Mostar, 1995., br. 9, str. 179.-190.

29 Josip Kekez, Katuni drevno naselje viš' Cetine. Mjestopisni i ljetopisni podaci, izd. Školske novine, Zagreb, 1996., str. 41.-52.

30 N. dj., sv. 1., A-K, Naklada Leksikon d.o.o., Zagreb, 1996., str. 373.

31 N. dj., izd. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 1996., str. 295.

32 Ivan Dugandžić – fra Josip Sopta, Rasno - Dužice, izd. Matice hrvatske ogranak Široki Brijeg i Rimokatolički župni ured Rasno, Rasno – Dužice, 1999., str. 276.-278.

33 Iako se je Nosić služio mojim tekstom «O gangi» iz g. 1973., podržao je netočnu konstataciju autorice Miletić kad je citirao njezino pozivanje na moje tobožnje mišljenje o nastanku gange u Imotskoj krajini i njezinu proširenju na Hercegovinu, citirajući ga kao činjenicu.

34 Motrišta, izd. Matica Hrvatska, Mostar, 2000., br. 18, str. 85.-90.

35 Telefonski razgovorao 6. travnja 2003.

36 Telefonski razgovarao 6. travnja 2003.

37 U Hrvata i u drugih naroda postoje mnogi vrlo važni povijesni i drugi pojmovi kojima podrijetlo imena nije objašnjeno, npr. već tri tisuće stare poljske nadsvođene kućice bunje ili etničke skupine Bunjevaca, naseljenih od Primorja i Like do Bačke nisu objašnjena. Ali i mnogi drugi pojmovi općenito.

38 Uz već prikazana navođenja početka pjevanja gange, mogu i ja navesti da sam, nakon objavljivanja antologije «Ganga» g. 1973., ispitivao neke starije osobe o vremenu nastanka gange. Tako sam dobio različite sljedeće odgovore. Po izjavi Šime Mlinarević, iz Tihaljine, r. Leko g. 1872., kad se je s 22 godine udala o Svetoj Kati g. 1894. «još gange tada nije bilo. Stari nisu znali lipo pivat gange. Poslije udaje lipo se pivalo, sto pisma izvodilo se.» Kad sam razgovor s njom magnetofonski snimao g. 1973. imala je 101 godinu. Za sebe je rekla: «Ja sam vele pivala, nije se dalo šutit.» Tada sam od nje zabilježio oko 20 lirskih pjesama i većinu ih objavio u zbirci «Narodne pjesme iz Hercegovine i duvanjsko-livanjskog kraja» (izd. Naša ognjišta – Hrvatsko književno društvo sv. Ćirila i Metoda, Duvno – Zagreb, 1975.) i nešto dvostihova koje se pjevalo u gangi. Po njezinu kazivanju, prvo se je pjevala ganga okavica, pa i ekavica. Pjevanje lirskih pjesama nazivano je «ududuuu» pjevanje, vjerojatno jednoglasno i visokim tonom. Po izjavi Joze Primorac iz Tihaljine, r. Leko g. 1883., gangu se je počelo pjevat «nekako» kad se ona «počela curit». Po izjavi Ruže Mijatović iz Tihaljine, r. Leko g. 1894., gangu se je počelo pjevati «kad se privrnula ona vlast» tj. iza I. svjetskog rata. Petar Primorac iz Tihaljine, r. 1895., imao je oko 15 godina kad se je gangu počelo pjevati. Anđa Kolak iz Tihaljine, r. Tica u Ledincu g. 1889., rekla je da je prije I. svjetskoga rata «pivala se jedna ganga, a sad (tj. g. 1973.) na sto oluka». Po Jerki Mariću, r. 1903. u Posušju, «ganga se uvik pivala». Kad se je Martin Vlašić iz Sovića, r. g. 1907., zamomčio «gangu se je najviše pivalo».

39 Može se zaključiti da se je ganga aktivno pjevala na području gdje je živjelo oko 350-400.000 pučanstva.

40 Po Anti Ujeviću (Imotska krajina, Split, 1953. ) Imotska krajina ima površinu od 646 četvornih kilometara. U nju spadaju sva mjesta koja se nalaze na području između hercegovačko-bosanske granice na istoku (sjeveroistoku i jugoistoku), Grabovca i Biorina na zapadu, Rašćana na jugu i Aržana i Dobranja na sjeveru, uključujući i ta mjesta.

41 Po istraživanju Petra Oreča ganga se je pjevala u vrgorskoj općini u selima: Stilji, Orah i Prapatnica.

42 U omiškoj općini pjeva se u selima: Katuni, Kreševo, Šestanovac, Žeževica i Nova Sela.

43 Zapravo, granice gange ne mogu se utvrditi bez ispitivanja na terenu.

44 Putničko pjevanje vrlo je staro pjevanje. Poznaju ga samo stariji ljudi, a rijetko mlađi. Pjeva se u zapadnoj Hercegovini i Imotskoj krajini. Pjeva li se u drugim područjima nisam mogao utvrditi. Taj napjev započinje i pjeva pojedinac, djelomično izgovarajući riječi po napjevu ili pak ispuštajući poluglasove, što sve skupa tvori melodiju. To pjevanje u isti mah mogu pjevati dva ili više pjevača, ali se obično pjeva tako da prvo pjeva jedan, a kad prvi pjevač završava pjevanje, preuzimlje drugi i nastavlja tako redom. U pjevanju se, dakle, može izmjenjivati više pjevača. Pjesme toga pjevanja obično su jednostihovne su: Di li bismo, di li ostanismo?, Pivni malo, pivalo se samo!, Lezi s njom pod kabanicom! I sl. Prvi pjevač prepušta pjesmu drugom pjevajući: Pivni, brajko moj! Ili: Deder, brajko moj! I sl. To pjevanje prikladno je za putovanje, i to osobito na konjima; odatle mu i naziv. To pjevanje opisao je g. 1936. poznati etnograf područja gange fra Silvestar Kutleša (1976.-1943.) na slijedeći način: «Jedan počme:'Deder druže da ga zapivamo!' i slidi glasom jednakim ojojojojoj! Drugi privati samo ojojojojojoj i ustresa. Kad oba sjedine glasove, prvi ustavi. Drugi produlji još malo i izazove prvoga sve pivajući: 'Da pivamo, da se veselimo, sve u slavu Boga velikoga!' i.t.d. sve se izminjuju i pozivaju.» - Fra Silvestar Kutleša, Život i običaji u Imotskoj krajini, priredila dr. Vesna Čulinović-Konstantinović, izd. Ogranak Matice hrvatske u Imotskom, Etnografsko izdanje sv. 1, Imotski, 1993., str. 315.-316.

45 Brojkavica, treskavica, treja po izgovoru riječi u pjevanju čine neku vrstu prijelaza između putničkoga pjevanja i gange. Sam način pjevanja najbolje se vidi iz naslova nastalih iz melodije. Svi ti napjevi smatraju se starijim pjevanjima i pjevaju se obično u svatovima, o božićnim i uskrsnim blagdanima ili u prigodi nekih drugih slavlja.

46 Džotavica je zborni način pjevanja u kojem obično sudjeluje više pjevača. Toga pjevanja ima nekoliko vrsta, a razlikuju se u napjevima. Svi napjevi imaju svoj početak – inicij. To pjevanje izvodi se ovako: U Višnicii, u Višniciii, di je guusta gora (inicij)…U Višnici, u Višnici dii je guusta gooora, uu Viišniicii dii je guusta goora…

Drugi dio te pjesme pjeva se jednako kao i prvi ili se pjeva zajedno s prvim dijelom, ali se onda prvi dio ne ponavlja. U pjevanju tih napjeva stvaraju se novi napjevi tako što se u sredinu prvoga stiha ubacuju pojedine riječi, na primjer: Mala moja, tange lange, sve ti lake noći, ja baraba, tange lange, kasno ću ti doći.

Uz već navedeni primjer – tange lange, ima nekoliko nizova riječi koje se u prigodi pjevanja umeću u sredinu ili na kraju stiha, na primjer: Vinova lozica, a šareno grožđe, koga moje srce voli toga nema ovđe; Igraj društvo dvoje, troje – perje pleme, moje pleme ege ge moga gazde ece ce, troj bijeloj rumenoj; Sitan kamen ne ljuljaj se, moj dragane, ne uzdaj se, ne ću ti ja, već da bude sudbina, itd. Svaki umetak ili dodatak stvara novu melodiju.

47 Rera je način pjevanja po svojem glazbenom ustrojstvu sličan gangi. Pjeva se u Dalmaciji, otprilike u području između rijeka Cetine i Krke.

48 Ojkavica ili ojkanje je način pjevanja uobičajen u zapadnoj Bosni (od srednjeg toka Vrbasa do Drine), u sjevernoj Dalmaciji, u sjevernoj Hercegovini, u srednjoj i istočnoj Bosni.

49 Bivao sam svjedokom kad je i po deset gangača pratilo jednog pjevača.

50 U početku godine 1973. tvrdila su mi dva momka iz Sovića – Ferdo Vlašić (1946.-1983.) i Stipe Jelić (rođ. 1947.) – da znaju pjevati pedeset i dva načina gange.

51 Rasprostranjenost i osebujnost gange lijepo je prikazao Jozo Balić u crtici «Postojbinom gange» (Imotska krajina, I./1970., br. 10., str. 6.), koju ovdje donosim: «…Vanka nas (Cista Velika – o. a.) dočekaše hladni nalet bure i posljednji akordi gange 'je li Cista di je nekad bila', što dopirahu iz jedne od onih ulica skrivenih tamom i suhozidinama. Još malo, kad vrh Vitrenika umre u nestajućem crvenilu zalaska dana, sunut će iz tih Kegeljovih, Mandarića, Burazinovih ulica, skupine momaka sildžija i silazeći na cestu javit će se na progonima kratkom gangom odlaska i otpozdrava. A ta njihova ganga nije umiljato katunsko ojkanje, što cure znade izmamiti na solare ni nabusito kreševsko pjevanje na dušak, kao ni tako brza i jecajuća ugljanska ganga s primjesama sinjske rere. To je ona po Krajini poznata ciska ganga, silovita i muška, što je čovjek najupečatljivije ponese iz jedne od tih četvrtastih kamenih kuća pri cesti, gdje poneka skupina sildžija listi bukaru za bukarom crnog vina reskog okusa, odlučna da te subotnje večeri, večeri od sila ne dere uzalud opanke preko ciske i katunske juti.

Kad vrijeme postane neizdržljivo neprolazno, nešto stane u zraku, a bukara bukaru počne smjenjivati u suludom ritmu, javit će se iznenada gangom, riknut će neka okoprčna momčina 'krvi moja pasi te popili'. Šutljivi mrki pratioci zagangat će dugim punim glasovima, složno ojkajući pri prelomima. Prozorska stakla javit će se slabim treskom, zadrhtat će plamen svijeće, a ganga će pjevače i slušatelje na časak iznijeti na pradjedovske megdane, krv će silovito navrijeti u slijepe oči, vranim konjima suknut će modrikasti plamen iz nozdrva, zaigrat će u propnju zečki kad se uzengije krvnički zabodu u porebricu, pripašaju poleti ruka za drškom karikaša. S posljednjim akordima gange 'ako bi te dušmani prolili', poslanim zadnjom snagom glasnika, krv se polako vraća u tokove kao rijeka u korito nakon poplave.

Tada već sildžije stižu na odredišta. Neki krasom dolje, prema Balića docu, što mami daljinom, djevojkama i skrivenošću, neki hajdučkom oputinom padinom crnograbovinom obraslog Vitrenika prema kreševskim zaseocima, skrivenim u suhozidinama i gomilama iskrčenog kamenja sovure, neki ravno cestom istoku Crljivice sa sedam bunara za Provo i Lovreć, neki k zapadu prema Biorinama, Budimirima i Ugljanima. A neki za dešpet nadošloj buri bosanki prema Dobranjima i Svibu, preko ogoljelih posljednjih obronaka Kamešnice.

U zoru, kad se zakrvavi bilo Sidoče, kad se pijetli jave po drugi put nadmećući se u kukurijeku, a ogladnjelo goveče zabrenca bronzom prebirući ogrizine, vraćajući se sneni sa sila, zastat će sildžije časkom na progonima, smotati posljednji cigar škije i ispod glasa javiti se otegnutom gangom povratka 'i sinoć sam moja željo živa'. Promukle glasove umornih pjevača primit će tišina objeručke, ojačat ih i poslati prema zaseocima. Poneka djevojka još u prvom snu izdignut će se za trenutak na laktove i oslušnuti posljednje akorde 'uzdisao preko rosnih njiva'.

52 U gradskim sredinama diljem svijeta gangu pjevaju nedavni doseljenici iz područja gange, ali s vremenom i u takvim sredinama iščezava.

Zadnji sadržaj od dr. Anđelko Mijatović