Naše ojkanje i ganganje

OJKANJE ili treskanje mnogo je starije od gange. Prema dru M. Gavazziju, stručnjaku našega glazbenog folklora, ono je ostatak prastarog predslavenskog balkanskog pjevanja, koga su Hrvati našli, usvojili i sačuvali. U svakom slučaju to je vrlo stara primitivna muzika, u kojoj muzikolozi gledaju najstarije oblike višeglasja. Starije od sredovjekovne "dijafonije", od koje se razvila kasnije klasična polifonija.

Ojkanje je pravo višeglasje. Počinje jedan pjevač u kićenoj melodijici, koju dr. B. Sirolanazva "slatkom" u jednom razgovoru sa mnom, a zapisao je mnogo tih melodijica u sinjskoj krajini i dvije objavio u knjizi: "Hrvatska narodna glazba". Onda dolazi tremolasto ojkanje, dosta dug melizam (niz glasova) u dvopjevu sekunde, nekad i terce, a svakako treba da završi u disonanci (neskladu) sekunde, Ta sekunda u završecima ne može se zamisliti u muzici izgrađenoj na dur-mol Ijestvici, ali se u ojkanju i gangi UVIJEK MORA NAĆI. Melodije variraju prema selu i pjevačima. Stare su se zaboravljale, a nove nadolazile. Šteta što nije bilo magnetofona da se snime i sačuvaju! Tekstovi su se stvarali lakše negoli napjevi. Navest ću četiri koje sam čuo u Slivnu:

Pobratime, milo moje, ne zna niko za zlo tvoje, Oooj.

Ne misli ga ni ti meni, ne mislim ga ni ja tebi, Oooj.

Bog nam dao lipo zdravlje, lipo zdravlje i veselje! Oooj

Dobro došla, nevo naša, i u kući drugu našla! Oooj.

(Ova se pjevala kad bi mlada nevjesta došla u obor i onda bi se uhvatilo i kolo oko nje. Zanimljivo je da se u nas, barem u Slivnu, kolo nije igralo, osim kad bi svatovi doveli mladu u obor. Običaj je bio reći curi: "Dabogda ti ja zapivao u kolu!" To je značilo: "Dabogda se ti udala!")

Što ste, društvo neveselo, rugat će se nama selo! Oooj.

(Ovu bi zaveo stari svat, kad bi na piru, za čas, nastao tajac.)

Ojkanje je bilo pjevanje ozbiljnijih ljudi. Oni nikad nisu pjevali gangu. Toje bila pjesma mlađarije. Ojkanje je svečana pjesma,"skoro ritualna na pirovima i na svečanim gozbama prigodnog krštenja itd. Lijepo je bilo vidjeti naše stare ljude s crvenim peškirima na glavi i s bukarom u ruci na priovima! Bile su i crvene kabanice od čoje. Izrađivale se u Mostaru. Čuvale se samo za pirove i posuđivale. Mogli su ih nabaviti samo za pirove i posuđivale. Mogli su ih nabaviti samo moćniji seljaci. U Slivnu ih je bilo oko dvadeset. Nije se nijedna sačuvala. Ja se sjećam tih kabanica na svatovima kad bi na konjima odlazili po mladu i dovodili je. Naše bake, kad im se spomene ovo o ojkanju, pirovima, kabanicama i konjima, uzdahnu i kažu: E, LALE MOJA! i suze im dođu na oči.

Danas se rjeđe čuje ojkanje. Izumire. Ima još starijih ljudi koji znadu ojkati. Naši prosvjetni radnici po selima mogli bi potražiti stare pjevače i snimiti na magnetofon te spasiti koju lijepu melodiju i tekst, pa to uputiti Etnografskom muzeju ili Akademiji u Zagreb. Svima nam je drago kad se preko radija ili televizije prenese nešto iz našega kraja i iz našeg narodnog blaga.

GANGANJE je nastalo u Imotskoj krajini. U tome se slažu stručnjaci. Dr. V. Žganec veli o njoj: "Ganga je kao i ojkanje višeglasno pjevanje na način primitivne polifonije, tako da obično jedan pjevač pjeva melodiju i riječi, a drugi ga prate nekim ležećim tonom, izgovarajući slogove: gn, gn ili gan, gan, imitirajući takvom pratnjom svirku narodnih gusala. (Muzička Enciklopedija I. str. 520). Ja ću nadodati: Ovo pjevanje, koje mi zovemo ganga, nije bila ganga u starije doba, jer se nije pjevalo gan, gan, nego su oba glasa pjevala tekst. Tek nekoliko godina pred svjetski rat, oko god. 1910., počelo se gangati, tj. drugi je glas mjesto teksta počeo pjevati gan, gan, zapravo: ga, ga. Sjećam se, da se meni kao djetetu nije sviđala ta novotarija, jer sam i ja pjevao, i kako, na paši ili noseći vrećicu grma ili šušnja, a u zobnici za obrok malo ječmena ili kukuruzova kruha. Tako nam je bilo svima. Ipak smo pjevali sve u šesnaest! Kako je na došlo to ganganje ne znam. Netko je počeo, imitirajući gusle, i nastala je revolucija, kao i druga revolucija. Momcima i djevojkama se to svidjelo i gangali su (s početka gagali) pa danas svi gangaju. Eto, neka se i to znade!

I napjevi su bili izrazitiji i pitomiji. Davno su zaboravljeni, jer ih nitko nije zapisao. Evo dvaju, kojih se sjećam:

Nakon prvog svjetskog rata još je nešto ušlo u ovo pjevanje: ružni završetak. Prije je dvopjev završavao disonancom sekunde, kao i u ojkanju. I prije nego se uvelo ganganje, i kasnije. Međutim, najedanput se počelo završavati ovako: posljednji slog bi skliznuo za nekoliko tonova i momci bi, kao čovjek kad se napije dobra vina pa se otrese, izgovorili kreštavim glasom taj slog u glisandu ili portamentu, kako bi se izrazilo glazbenim rječnikom. To su uveli bijesni momci u piću i tako ostalo. Na žalost! Da je tomu tako, dokaz je žensko pjevanje. Ženske ne prave te ružne kadence, nego završavaju u čistoj i lijepoj sekundi, kako su prije činili svi. Stoga je daleko Ijepše žensko ganganje od muškoga.

Može li se ispraviti ova "divlja" kadenca ili završetak? Može i trebalo bi da se ispravi! I ovdje bi mogli pomoći naši prosvjetni radnici na selu. Jednostavno ispustiti onaj krištavi urlik - završetak i ostati gore na sekundi, kao što čine i ženske. Predzadnji slog dobro produljiti, a posljednji izgovoriti osječito (staccato).

Razmišljao samo o završnoj sekundi u ojkanju i gangi. I meni je draga, iako je disonanca, koja u muzici ne smije doći na završetku fraze ili glazbenog perioda. Zašto je ona nama bliska? Možda je to u vezi s našim seoskim zvonima. Obično su na našim crkvenim zvonicima dva zvona intonirana u sekundi (e-fis, g-a). Ta sekunda stalno je u ušima naroda i postala mu je bliska. Je li ta sekunda postojala u ojkanju još prije nego su se pojavila zvona ne znamo. Svakako, ovo napominjem kao prostu mogućnost.

Tekstovi su u desetercu za razliku od ojkanja, gdje su u osmercu. Ima ih na tisuće. Prate cjelokupni život na selu. Spomenut ću ih nekoličak:

Ja baraba i ćaća mi bio,
Nikomu se nije poklonio.

Gospe moja velika od Sinja,
Daj mi lolu, ne daj barakina.

Me ne nije ranilo u ratu,
Nego mala kudiljom po vratu.

Iđe dragi, piva ko trojica,
Ja povirim, nema ko torbica!

Mala moja, revala ko kenja,
Zašto nisi čuvala poštenja?

Ide lole, puno nogam bati,
Ko magare u praznoj pojati.

Oj svekrvo, duga li si vika,
Ajd' u goru, pojila te zvirka.

Mene moja svekrva ne želi,
Šta mi more, i nju su doveli.

Da se nisam oženio srićom,
Nebih gaće okrpio vrićom ...

Spomenuo sam da se je prije više pjevalo nego danas. Ljudi se zabavljaju na druge načine. I radio i televizija čine svoje. Suvremeni život nosi sobom zatvaranje u se, u svoju kuću i svoj obor. Naša mladost ode u Njemačku pa kad se i vrati, ne pjeva puno. Ganga se skoro više čuje po njemačkim radilištima i gradovima, osobito na kolodvorima, nego u Hrvatskoj. Možda je i razumljivo. Ljudi se u tuđini zažele svoje kuće, svoga sela i svojih najdražih, pa zapjevaju gange i lakše im je. Neka! Kad bi se ispravili oni ružni i divlji završeci, i Nijemci bi ih rado slušali.